A. Jurkas: “Bez rocka trajanja” & A. Misirlić: “Soundtrack vremena”

Oglas

bezrockapiše: Janko Heidl

Kombinirajući kriterij vlastitog ukusa s kanonskim, zagrebački, kako sam za se kaže, popkulturni novinar (što obuhvaća i glazbenokritičarsku djelatnost) Anđelo Jurkas u svom je književno publicističkom prvencu „Bez rocka trajanja – glazbeno dešifriranje Balkana“ (351 str, Znanje, 2010., 100 c/b fot.) sastavio popis 100 naj-albuma nastalih u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu. Pri tome prefiks naj ne označava nužno najbolje, nego najreprezentativnije za glazbeni (pop-rock i podrazumijavano pripadajući) profil SFRJ unatrag pola stoljeća. Napravljen po principu jedan izvođač-jedan album, izbor nudi „uobičajene sumnjivce“ kao što su Azra, Đorđe Balašević, Bijelo dugme, Buldožer, Arsen Dedić, Laibach, Leb i sol, Plavi orkestar, Rambo Amadeus ili Riblja čorba, ali i manje očekivane, poput Cinkuša, Lunara ili Regoča, odnosno Lepe Brene ili Rokera s Moravu. Temeljnom se autorskom niti čini zastupanje ideje da je glazba ponajprije komunikacija i to na bazi osjećaja. Stoga je vrednovati valja prema tome koliko – bilo izravno, bilo posredno, putem intelekta – „dira u žicu“, a sljedno tome, u pogledu prosudbe vrijednosti jednaku težinu imaju jasno obrazložene prosudbe predstavnika struke i površno nabačene ocjene „konzumenta-laika“. U tom su duhu pisani i Jurkasovi komentari albuma i izvođača. On ne pokušava analizirati, sintetizirati, usustaviti, izoštriti povijesni rakurs ili, nedajbože, biti hladno objektivan, nego kroz svojevrsne pričice uhvatiti roj misli koji u njemu, strastvenom glazboljupcu i odličnom poznavatelju teme sposobnom uočiti i predstaviti specifične karakteristike albuma i djela, budi rad izvođača o kojem piše. Nekad to čini više, nekad manje artikulirano, a rezultat su mahom poetski ugođeni impresionistički eseji nalik poluzagonetnim bilješkama kakve su nekoć davno, 1950-ih i 1960-ih znale zauzimati poleđine LP-a. Slijedeći isti duh, ponudu obogaćuju komentari samih autora glazbe o kojoj je riječ, komentari stručnog (kritičari, glazbenici…) i nestručnog slušateljstva (tv-voditelji, filmaši, dizajneri…), među kojima u stvaranju živopisnog i zanimljivog kolažnog portreta glazbe u SFRJ unatrag pola stoljeća ravnopravno funkcioniraju i pohvalni i nepohvalni, i oni koji se trude (Vlada Divljan, Boris Leiner…) i oni koji izbjegavaju (Marko Brecelj, Darko Rundek…) približiti autorske motive i razloge, i oni što odražavaju lucidno razumijevanje (npr. Igor Mirković) i oni što odražavaju potpuno nerazumijevanje (npr. Josipa Lisac o Azri).

Dobro dizajnirana u pomalo pankerskom duhu, knjiga nudi prigodne umetke: glazbenu mapu SFRJ i CD s 20 pjesama koje pismene navode demantiraju podjednako često kao što ih i potvrđuju.

soundtrackNa glazbu istog geografskog područja, u podjednako širokom dijapazonu, ali onu iz njenih prvih 19 godina i uz usporedan pregled razvoja popularne glazbe u svijetu, u knjizi „Soundtrack vremena – komparativna istorija popularne muzike, prvi tom, 1955-1973 “ (227 str., Šahinpašić, 2008., više od 350 c/b fot.), dizajniranoj poput predimenzioniranog vinilnog singla, osvrće se sarajevski glazbeni kritičar Amir Misirlić. Različito od Jurkasova, Misirlićev je pristup klasično staloženo nastojanje urednog, preglednog i sažetog prepričavanja manje-više poznate priče. No, daleko od toga da je riječ o suhoparnom prežvakavanju onoga što već znamo. Prije svega, zato što uglavnom i ne znamo, a malo je kad (nikad?) sabrano na jednom mjestu, primjerice, koliko je puno rock sastava (tada zvanih „električari“, u vezi čega spomenimo i postojanje takmičenja „Dajmo šansu električarima“) djelovalo i objavljivalo ploče (uglavnom singl i EP) u SFRJ tijekom 1960-ih. Vrijednost knjige je i u „komparativnom“, ponajprije datumski, pregledu ovdašnjeg lakonotnog i teženotnog pregalaštva s istovremenim zbivanjima u svijetu, sagledavanju rečenoga iz ovdašnjeg kuta (npr. podsjećanje na činjenicu kako su iznimno važan uzor našim rock-začinjavcima bili Shadowsi), kao i u Misirlićevu trudu da osnovnu priču obogati zaboravljenim štiklecima poput onoga o ilegalnom bijegu članova Sjena preko granice u potrazi za inozemnom karijerom 1961. g. ili onoga kako je prelazak Dragoga Jelića iz Beduina u Siluete 1966. g. jedan od prvih velikih rock transfera koji je u domaćim okvirima podigao medijsku prašinu.

srodno štivo – počeci SFRJ rocka & regionalni ključ:

„Bolja prošlost – prizori iz muzičkog života Jugoslavije 1940-1989.“, Petar Luković (Mladost, 1989)
„Mala enciklopedija hrvatske pop i rock glazbe“, ur. Siniša Radaković (Nema problema, 1994)
„Fatalni ringišpil – hronika beogradskog rokenrola 1959-1979.“, Aleksandar Žikić (Matica srpska, 1999)
„Enciklopedija niškog rock’n’rolla 1962-2000.“, Vladan Stanojević (Autorsko izdanje, 2001)
„Rock po istrijanski“, Sanja Kalapoš (Jesenski & Turk, 2002)
„Tragovi osječke zabavne glazbe“, Branko Mihaljević (Typoart, 2002)
„Prvi bosanskohercegovački pop-rock leksikon“, Amir Misirlić (Hercegtisak/Široki Brijeg, 2004.)
“Kako sam postao (i prestao da budem) roker“, Zoran Simjanović (Narodna knjiga, 2004)
“NS rokopedija“, Bogomir Mijatović (Switch, 2005)
„Kad je rock bio mlad – priča s istočne strane 1956-1970.“, Siniša Škarica (VBZ, 2005)
„Mala enciklopedija popularne i rock glazbe Koprivnice“, Darko Budna (Bogadigrafika, 2007)
„Ex Yu rock enciklopedija“, Petar Janjatović (Autorsko izdanje, 2007)
„Zg pop & rock ’70 – spomenar“, Darko Mihajlović (Darko Mihajlović, 2008)
91. decibel – vodič rock’n’roll Rijekom“, Velid Đekić (Meandarmedia, 2009)

Oglas