David Byrne: „Biciklistički dnevnici“

Oglas
davidbyrne

piše: Janko Heidl

Tko u ruke uzme „Biciklističke dnevnike“ očekujući da će iz pera Davida Byrnea (1952) čitati osvrte na najpoznatije razdoblje karijere ovog američkog glazbenika s britanskim državljanstvom, ono u kojem je svjetsku slavu stekao kao najistaknutiji član newyorške novovalne art-rock grupe Talking Heads (1974-1991), pogriješio je. Nakon razlaza Talking Headsa, koji se jedva spominju u ovim dnevnicima s putovanja širom svijeta (poglavlja: Američki gradovi, Berlin, Istanbul, Buenos Aires, Manila, Sydney, London, San Francisco, New York) Byrne je ostvario manje zapaženu, ali uspješnu karijeru konceptualnog, multimedijalnog umjetnika te „Biciklističke dnevnike“, njegovu osmu knjigu, ponajprije valja čitati s time na umu.

Kao središnja nit zanimljivog, lako čitljivog i protočnog štiva provlače se neposredna zapažanja predanog praktičnog (nesportskog) biciklista (i savjetnika za biciklističko unapređivanje New Yorka) o tome kako je i koliko biciklistički promet organiziran u pojedinim gradovima (u Berlinu odlično, u New Yorku dobro, u Istanbulu grozno…).

Obilazeći globus, uglavnom vezano uz svoje glazbene i umjetničke projekte i pothvate (u Manili se, primjerice, našao zbog istraživanja i dogovora u vezi glazbeno-vizualnog projekta „Here Lies Love“ o Imeldi Marcos), Byrne razmišlja o koječemu. Među temama koje propituje su gentrifikacija, paradoksalna sličnost poraznih urbanističko-arhitektonskih estetskih rezultata oprečnih sustava kao što su kult kapitalizma na Zapadu i marksistički materijalizam na Istoku, teorija o pisanom jeziku nastalom kao oblik kontrole, klasifikacija predmeta na šiljaste i gomoljaste, namjena i smisao kamuflaže, odnos djece cvijeća i internetske eksplozije u San Franciscu…

Mozgajući o tome, Byrne učestalo prenosi plodove tuđih istraživanja i zatim ih ukratko komentira, više u smislu postavljanja pitanja nego davanja konačnih (vlastitih) odgovora, uglavnom varirajući misao o tome kako je svijet je čudan i nepredvidljiv i pitajući se što uopće znamo? Iako, dakle, knjiga obiluje njegovim komentarima i svjetonazornim mudroslovijama, cjelina ostavlja dojam neobično neosobnog teksta, odmaknutoga od njegova autora.

Također, kada to ne bismo unaprijed znali, gotovo da bismo trebali pogađati čime se pisac bavi. Iako se povremeno osvrće na neke glazbeno-umjetničke teme – čemu služi glazba, koliko je za doživljaj umjetnosti relevantno ono što znamo o umjetniku, kada kreativnost dobiva vjetar u leđa – svoje glazbeno i umjetničko djelovanje spominje gotovo usputno, s iznenađujućim nedostatkom strasti i angažmana.

Namjerno ili ne, određenu toplinu iskazuje tek baveći se New Yorkom, s osobitim žarom, primjerice, opisujući ugođaj pizzerije, kvartovskog lokala Arturo u kojem svakodnevno nastupaju odlični glazbenici entuzijasti.

Osvrt na murale Maksimiljana Vanke u Millvaleu hrvatskom će se čitatelju učiniti osobito zanimljivim, dok su među zabavnijim razmišljanjima i anegdotama iz glazbenog područja ona o ulozi techna, o karaokama kao konceptualnoj umjetnosti ili o tome kako su zarazni latinski ritmovi više dio svakodnevice New Yorka, nego Južne Amerike te kako je svirajući „Psycho Killer“ uz pratnju dva berimbaua upravo on donio salsu i sambu u Buenos Aires.

Popraćeni obiljem crno-bijelih fotografija koje ilustriraju ono o čemu Byrne piše i simpatičnim dizajnerskim dodatkom narisanog bicikla koji se kreće u dnu stranice, „Biciklistički dnevnici“ u pop-rock kontekstu ne nude puno, tek određeni uvid u sadašnji način i stil života nekadašnje zvijezde rocka koja se, tako se čini, ležerno bavi onime što je zanima – umjetnošću – i bez opterećenja, polusalonski, inteligentno razmišlja o raznoraznim pojavama u svijetu koji ga okružuje.

srodno štivo – putni dnevnici:

„Upadaj u kombi: Na putu s Black Flagom“, Henry Rollins (Mlinarec & Plavić, 2006)

„Kotrljajuća grmljavina – putni dnevnik s turneje Boba Dylana“, Sam Shepard (Šareni dućan, 2008)

Europa unakrsno (Litanija)“, Blixa Bargeld (VBZ, 2009)

Oglas