GOSPODA ZA MIKSETOM – Leonard Klaić

Leo Klaić

Mnogo se toga dobroga događa na zagrebačkoj klupskoj sceni, a jedni od glavnih aktera su bendovi House Of Pablo kolektiva. Jedan od onih koji je u toj priči od početka je i protagonist ovog intervjua, Leonard Klaić. On je zadužen za snimke i produkciju unutar kolektiva, a malo po malo, i bendova izvan njega. Otkud interes za glazbu i snimanje, kako funkcioniraju stvari u njegovom studiju i kako je doktorirao strpljenje snimajući kompilaciju kolektiva, pročitajte u nastavku. Uživajte!

Kako si ušao u svijet snimanja? Otkuda interes za to?

Leo: Krenulo je sa sviranjem. Šimek (She Loves Pablo) i ja smo svirali skupa još kao klinci, pa se s vremenom pojavila želja da to nekako snimimo. Prvo smo snimali onim “štapić” mikrofonom za kompjuter u kojekakvim jednostavnim treš programima. I tako je usporedno s nastajanjem prvih bendova raslo moje zanimanje za sve to skupa. Htio sam vidjeti dokle to sve ide i što se sve može. Počeli smo nabavljati opremu, od grozne prema manje groznoj, i tako sam se zakačio za cijelu priču, počeo o tome čitati i povlačiti ljude za rukav tražeći savjete. Prvo radiš svoje bendove, pa onda frendovske i onda kad skužiš da to na nešto zvuči, guraš dalje.

Ima li baš nešto specifično u procesu snimanja za što si se “zakačio”?

Leo: Mene je kompletan proces zakačio. Drukčija je perspektiva kad glazbu snimaš nego kada ju stvaraš. Slušam ju iz perspektive publike i gledam kako bih napravio da meni bude super.

Jesi li se školovao za to?

Leo: Nakon što sam neslavno odustao od redovnog faksa nakon jednog semestra, zainatio sam se, odlučio da se eto baš želim baviti produkcijom i upisao jedino što sam u tom trenutku mogao, a to je prekvalifikacija za tonskog snimatelja na Pučkom otvorenom učilištu. Tamo prolaziš neke tehničke osnove s kojima sam se tad već bio susreo čitajući raznu literaturu. Ono što mi je najviše koristilo je fizika koju samoinicijativno nikad ne bih učio. Za popularne skupe varijante u susjedstvu nisam nikad imao novca, a da jesam vjerujem da bih ga radije potrošio na studijsku opremu. Tu je prvenstveno bitno koliko se sam interesiraš i sjediš nad tim. Sve je to igra na kraju krajeva, zauvijek učiš.

S kim si do sada snimao izvan House Of Pablo kolektiva?

Leo: Prva stvar koju sam radio je bio Elephant Stalker prije nekoliko godina, snimao sam im bass i bubnjeve za prvi (i za sad nažalost jedini) EP. Radio sam Portmanov zadnji album, prve snimke Katrana, novi Brut, …

Unutar House Of Pablo si do sada sve ti snimao?

Leo: Više manje, par je izuzetaka. Zadnje sam napravio “House of Pablo Volume One” kompilaciju gdje su svi bendovi kolektiva. Sada je na redu prvi album Malady Lane-a, u procesu smo.

Kako je izgledalo snimanje kompilacije za festival? Nije lako organizirati snimanje za jedan, a kamoli za šest bendova odjednom.

Leo: Sa strane druženja je bilo opušteno, smiješno i odlično. Organizacijski gledano – pakao. Mi smo si to jako zgodno zamislili. Na primjer, s obzirom na to da je jedan bubnjar u više bendova pretpostavili smo da će on snimiti sve u komadu. Pošto su svi tako izmiješani po bendovima činilo se da će sve skupa biti relativno brzo i bezbolno. Naravno, HA-HA. Zadnjih mjesec dana prije festivala sam visio u studiju svaki dan i radio po puno sati. Heroj u priči je Hrc (Malady Lane, Straight Outta Fridge) koji je svaku sekundu svakog dana bio uz mene i snimao video tih studijskih sessiona. Šta će sa snimkama ne znam, možda ih je već spalio urlajući “MRZIM VAS SVE HAHAHA”. Bilo je napeto, ali tako i treba bit. Vrijedilo je jer smo rezultatom potpuno zadovoljni.

Imaš li još neki prostor u kojem radiš osim tog House Of Pablo studija?

Leo: Snimam samo u HoP studiju, a miksam većinom doma gdje imam setup koji mi odgovara i na koji sam navikao. U studiju još imamo posla oko akustike.

Što bi taj studio trebao imati da bude onakav kakav bi ti htio?

Leo: Ja to zovem “studio” jer se tako osjećam odraslo, ali činjenica je da nije još to to. Sve radimo sami, ulažemo svoj novac i vrijeme, i malo po malo prostor počinje ličiti na nešto suvislo. Za sad je sve dosta pankerski, DIY, ali kompilacija i ostali albumi su dokaz da se može.

Bi li volio jednog dana imati baš svoj prostor, svoj studio?

Leo: Bi, iz praktičnih razloga. Za dobiti termin u HoP buksi je uvijek borba, puno nas je tamo. Gušt mi je dijeliti prostor s tim ljudima, ali bilo bi lijepo imati nešto svoje gdje mogu raditi kad i koliko hoću.

Kako bi izgledao tvoj idealni studio, što bi imao i gdje bi se nalazio?

Leo: Bitno mi je da se i ja i osoba koju snimam ugodno osjećamo u studiju, da je sve pri ruci i da zbog opreme ne pati “moment”. Tehnički gledano, volio bih imati više soba da se može kak spada snimati uživo jer mi je bitno da se neki instrumenti odvoje. Ne patim na manekensku opremu. Nikakve skupoće i perverzije mi nisu potrebne.

Što se tiče lokacije, savršeno bi bilo negdje u prirodi, ali je puno praktičnije biti u gradu. U idealnom slučaju, bio bih u nekoj šumetini daleko od grada i svi bi vrlo rado putovali do mene.

Osim obaveza u House Of Pablo imaš i svoj redoviti posao. Bi li volio jednog dana se posvetiti samo snimanju?

Leo: Imam tu sreću da se na poslu bavim produkcijom. Tako da sam na poslu osam sati u studiju, pa onda opet po par sati privatno, dakle većinu dana provodim na sličan način, radeći to što me veseli. Volim kako mi sada stvari izgledaju. Sve bendove koje sam snimao volim i njihov sam fan, i u tom pogledu ne moram raditi kompromise samo radi egzistencije. Sve više i više radim, puno učim u hodu i zabavlja me sve to. Dobro je.

Leo Klaić2

Što za tebe znači biti producent? Možeš li nabrojati neke tri najvažnije karakteristike?

Leo: Ovo je rečeno već stoput, ali fakat je istina: prva i najbitnija stvar je strpljenje. Drugo je htjeti uvijek učiti i ne biti uvjeren da išta stopostotno znaš. Od svakog s kim radiš možeš nešto naučiti. Važno je biti znatiželjan i u svakoj situaciji gledati kako se tome može drugačije pristupiti. Tada se i druga strana opusti i stvari se dogode. I treće, bitno je skužiti kako funkcioniraju ljudi s kojima radiš, ima i psihologije u svemu tome. Nekome pomaže da je atmosfera ful opuštena, a nekome paše da je ljut i nabrijan. Lako mi je kad snimam frendove koje dobro poznam, za neke znam da ih moram podjebavat da bih od njih dobio ono najbolje. Izvuć neki inat. Bitno da je cijelo vrijeme prisutna emocija, na ovaj ili onaj način.

Imaš li neke trikove za opuštanje ili za rješavanje treme?

Leo: Ovisi od situacije do situacije. Nekome paše biti opušten, netko pristupa snimanju jako profesionalno i školski, a nekome treba sedam piva da izbaci najbolje iz sebe. Na meni je da to prepoznam.

Koliko tvom bendu, Killed A Fox, pomaže što se ti baviš produkcijom i snimanjem?

Leo: Nama je super to što odmah pri rađenju novih pjesama snimamo demo verzije, igramo se s više varijanti i odmah biramo što nam paše. Kad stignemo do “pravog” snimanja već smo prošli sve dileme i sigurni smo kako stvar treba zvučati.

S obzirom na to da si sam bubnjar, je li ti u startu lakše snimati bubnjeve od drugih instrumenata?

Leo: Je, lakše mi je, definitivno. Moram se i malo kontrolirati da ne zadirem ljudima u dionice jer u glavi čujem kako bih ja to odsvirao.

Pomaže li ti što se dvostruko baviš produkcijom, tj. možeš li znanja stečena na poslu prenijeti na snimanje i obrnuto?

Leo: Naravno. To je sve jedna velika cjelina i sve što radim na jednoj strani utječe na drugu. Imam tu sreću da sam cijelo vrijeme okružen time i nemam slobodnog vremena ni praznog hoda.

Izvlači li snimanje istodobno ono najbolje i ono najgore iz glazbenika?

Leo: Apsolutno. Snimanje zna biti jako stresan proces, to znam i po situacijama kad se mene snima. Imao sam trenutke od histerične sreće kad odsviraš sve iz prve do ogromne frustracije kad jedan vers od dvadeset sekundi vrtiš sat vremena. To je situacija u kojoj si ogoljen, meni je osobno veći stres od sviranja koncerta. Na svirci mogu fulat i skužit će samo par bubnjara u publici. Snimanje je ipak nešto što ostaje trajno i osuđen si zauvijek slušat kak si grozno odsvirao onaj jedan prijelaz i mrziti se.

Za kraj, s kime bi volio surađivati, koga bi volio snimati?

Leo: Svakoga tko je meni zanimljiv i na kojem osjećam da iskreno radi to što radi. Volim stvarno svakakvu muziku i svako iskustvo je dobrodošlo i poželjno. Jedino mi je bitno da se meni osobno sviđa. Dalje je lako.

Ček dis aut