Kako je PUNK prepolovio povijest rocka (2.dio)

Oglas

sex-pistols

piše: Arsen Oremović

Stagnacija srednjostrujaškog rocka potaknula je buntovniju i pustolovniju mladež da svoje uzore potraži na marginama američkog garažnog rocka šezdesetih (Kingsmen, Electric Prunes…), a još više u hard i glam rocku kakav su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih svirali The Stooges, New York Dolls i MC5 (koji za sebe mogu mirne duše tvrditi da su izravni rodonačelnici punka), uz bitan utjecaj reggaea i pub rocka (Dr. Feelgod, Eddie And The Hot Rods).

Butik Sex na londonskom King’s Roadu bio je ključan u rađanju britanskog punka, no na drukčiji način nego što su u pojedinim trenucima na razvoj britanske glazbe i scene utjecali legendarni londonski klub Marquee ili manchesterski The Haçienda. Avangardni butik koji su vodili Malcolm McLaren i njegova djevojka, danas slavna kreatorica Viviene Westwood, bio je sa svojom ponudom kože, gume, lanaca, vezica i lajni sastajalište raznoraznih likova od kojih je regrutirana cijela postava Sex Pistolsa, ali će naknadno velike face postati i neki drugi ljudi koji su visili u njemu (Chrissie Hynde, Siouxsie Sioux, Adam Ant…). Johnny Rotten, u to vrijeme Johnny Lydon, izabran je za pjevača nakon što je Malcolm McLaren shvatio da sitni kriminalac Steve Jones koji je radio u butiku nikako nije prihvatljiv kao pjevač, pa ga je preselio na gitaru. U tom je trenutku Lydon zakoračio u shop i odmah bio priveden na audiciju koju je prošao znamo s kakvim rezultatom u bendu i tragom u povijesti glazbe.

rotten-sexpistolsOd New York Dollsa, koji su se voljeli šminkati i nositi žensku odjeću, a McLaren im je bio menadžer nekoliko posljednjih mjeseci njihove karijere, preuzeo je u imidžu Pistolsa provokativnost u odijevanju, ali je u suradnji s Viviene Westwood otišao korak dalje i tako postavio temelje onoga što danas znamo kao tipičan punk izgled: kosa u zrak ili irokezica, često kričavo obojena, kožna jakna s bedževima i zihericama, lanac oko vrata, na nogama martensice ili obične tenisice…

Stvari su se sa Sex Pistolsima odvijale brzo. Kao da se znalo da neće dugo trajati. I danas se priča da Pistolsi nisu bili osobiti svirači. Možda je doista njihovo umijeće zaostajalo za strasti, ali ako kažemo da si onoliko dobar sviračkoliko umiješ istaknuti svoje prednosti, a prikriti nedostatke, onda su zaključci o njihovoj sviračkoj, a osobito autorskoj umješnosti znatno drukčiji. To i danas pokazuje svjež, moćan, provokativan, originalan, žestok, ukratko fenomenalan album „Never Mind the Bollocks, Here’s the Sex Pistols“. Objavljen u studenom 1977. godine, bio je to, na žalost, njihov prvi i posljednji službeni LP.

Prethodili su mu mjeseci McLarenova filigranskog spajanja mreže sazdane od šokiranja javnosti, pridobivanja otuđene i izgubljene mladeži te privlačenja najmoćnijih diskografskih kuća. Ukratko, EMI je uspio potući zainteresirane konkurente, pridobiti ih za sebe i u studenom 1976. objavili su apokaliptični singl „Anarchy in the U.K.“, ali već dva mjeseca poslije odustali su od daljnje diskografske suradnje zbog niza incidenata. Najpoznatiji je među njima psovanje u popodnevnom showu „Today“, nakon kojega je pobjesnjeli vozačautobusa u Walesu nogom razbio ekran: „To neću gledati na svojoj telki…“ Ta je reakcija bila jedna od mnogih koje su sutradan opisivale novine na čijim su naslovnicama stajali članovi benda i naslovi tipa: „Je li svijet spao na ovo?“.

Poput biljke u „Maloj prodavaonici užasa“ koja traži krv, Pistolsi su se hranili kontroverzama i bujali.

Nastavak na slijedećoj stranici >

Ček dis aut