‘Muški WC’: ROCK AND ROLL ANĐEO

Oglas

jerry-kolumnapiše: Jerry A.G.

Koliko god bile slatke informacije o tome što sad rade njegovi prijatelji Iggy Pop i Stooges, New York Dolls ili Glen Matlock iz Sex Pistolsa, toliko me više zatekao Sonnyjev stav prema životu koji je tih dana u meni probudio nekog davno izgubljenog klinca netom oduševljenog loše odsviranom peticom. Ne znam za ostale oko mene, ali ja sam bio zatečen njegovom ljubavi prema svakom velikom trenutku koji se desio u povijesti rock and rolla. Sonny navršava 60 ove godine, a djeluje kao klinac u pubertetu. Iako je iza njega ogromno iskustavo, svježina kojom taj čovjek odiše neusporediva je sa bilo čime na ovim našim nesretnim teritorijama. Naš debeljko mi je u jednom trenutku rekao: Jebote Jerry, ovaj zgleda mlađe od tebe, a dva’est godina je stariji. I stvarno, meni godine ne mogu niš’ , al’ ovaj je fakat pobijedio vrijeme…

Čak i najgora priča o tome kako je njegov prijatelj, poznati svjetski muzičar, prodao sva svoja prava pa se poslije dotična mjuza pojavila na Super Bowlu, nije zvučala tak strašno. On bi samo rekao: ”Scary huh?” – i nastavio dalje… Kao da surfa niz život. Natjera te da pogledaš u pozadinu cijele priče. Slušaš ga dok priča o povijesti jedne velike ere koje je i sam bio dio i otkrivaš kako sve te urbane legende o punk rocku i nisu tako istinite te kako je to samo normalan nastavak priče o rock and rollu koji su tada pričali neki, tada novi klinci. Sonny voli Zeppeline, nikad se nije deklarirao kao punk rocker jer taj pojam nije postojao kad je on počeo sa svirkom. Za njega je sve to rock and roll. Brutalna primarna energija. I tad ti postane jasno zašto ne možeš napraviti neku veliku razliku između Pistolsa, Zeppsa ili AC/DC-a, White Stripesa ili Foo Fightersa. Sve je to ista primordijalna energija. Mediji i industrija su morali, da bi njima samima bilo jasnije, podijeliti sve to u korpe koje su nazvali heavy metal, hard hock, punk rock, rock and roll ili već kako… Klinci su se, kao pravi veseli mediokriteti, poistovjećivali s korpama umjesto s energijom i tako stvorili nerazumijevanje i klanove. Danas je, iako se misli da svi sve spajaju, sve zapravo odvojeno i pospremljeno u ladice gore nego ikada. Probaj spojit’ hard rock i punk rock i što se dogodi? Nemaš publiku. Mo’š bit jebeno nabrijan, ali nitko te ne razumije jer nisi u korpi ili ladici ne podsjećajući na nešto. Ciljne skupine ostaju uskraćene. Profita nema. S obzirom da je profit stvorio ciljne skupine kroz iste te medije tako nema ni mjuze (a ako i bude, Anonimusi će to zabranit..digresija…). U svakom slučaju, moja tvrdnja da su Slayer i GBH u osnovi ista stvar napokon je došla na svoje.

Sonny me svojim prisustvom podsjetio zašto sam toliko zaljubljen u rock and roll. Zato što predstavlja slobodu od bilo kojeg umjetno nametnutog tripa. Dopušta ti da misliš što god hoćeš i ostavlja ti na slobodu da ne tražiš u sebi taj čarobni konektor s kojim ćeš se priključiti na socijalnu realnost. Ostaješ svoj kakav god da jesi. Surfaš niz lavu. Ne pristaješ na društvene norme jer nemaju veze s tobom već s društvom. Ostaješ slobodan. Najvjerojatnije zbog tog volim nabrijane polunaštimane gitare, delta blues i slične oblike u kojima se valja ono instinktivno. Ono što smo stvarno bez pretvaranja. Male zvijeri. Pusti svoju da slobodno živi jer ako je predugo držiš skrivenu u pećini pretvorit će se u čudovište. Rock and roll je upravo to. Utrošak destruktivne energije u nešto što ima oblik. Poslije si miran. U tom miru čak postoji mogućnost da se otvori ta čarobna pukotina na leđima iz koje će ti narasti krila. Sonny je predugo u tome. Krila su mu narasla i leti. Vidim to dok mi priča o klincima koji ponekad sviraju u njegovom bendu. Toliko preplašeni od egzistencijalnog ”ŠTO DONOSI SUTRA” filma. ”They all live in fear. They don’t know about freedom!”– govorio je dok smo ga vozili s aerodroma. On je slobodan i nisu mu jasni današnji klinci. Ja sam malo mlađi i malo mi je jasnije, ali sve što i ja vidim su ti starci od dvadeset godina koji hodaju među nama i pitam se: Zar je stvarno tako teško?

Na kraju krajeva, moja sloboda je ta koja mi neda da previše zaronim u njihove mozgove. Davno sam bio zaražen idejom o anarhiji. Ali ne o glupoj političkoj anarhiji o kojoj je drkala hrpa glupih pankerčića koji danas vire iz fotelja političkih stranaka i koji ponosno ulaze u brakove poštujući sve norme. Govorim o anarhiji koja mi dopušta da ne poštujem nijednu zakonitost pa ni onu koja govori da zakonitost ne postoji. Anarhiju misli i osjećaja. Anarhiju odnosa bili oni familijarni ili prijateljski. Anarhiju koju čujem u mjuzi Doorsa, Motorheada ili Testorsa. Brutalnu životnu snagu koja te dovede na rub percepcije s kojeg se sve vidi mnogo jasnije. Na tom rubu pjevamo pjesme o slobodi koja se nalazi na drugoj strani ponora. Čekamo svoj trenutak odvezani od postojećih dogovora i kad on kucne, skočit’ ćemo dobrovoljno s tog ruba u neku drugu stvarnost koju smo pripremali svih ovih godina. Ponekad se pojavi neki Duh ili Anđeo da te podsjeti da si na pravom putu. Tako i nas. Rock and roll anđeo nas je dotakao i podsjetio na put kojim hodamo. Taj dan kad smo se zajedno trebali pojaviti na stage-u rekao je vrlo blago i tiho kao da se to podrazumjeva: ”We’re gonna rip it up!” Na kraju je tako i bilo. Razbili smo!!!

Ček dis aut