Arsen Oremović: Mojih TOP5

arsen-oremovicOvo nije nužno popis mojih najboljih albuma. Slažući listu više sam se vodio sintagomom „ploča za pusti otok“, tako da od izvođača koji bi vjerojatno išli u listu pet najboljih da ste me za njih pitali (s time da bih Stonese svakako negdje ugurao da dijele neko mjesto s nekim; recimo Hendrix i Stonesi na četvrtoj poziciji) stavim albume koji bi meni osobno najpotpunije govorili o njima.

Recimo, vjerojatno mi je „Bijeli album“ Beatlesa bolji i značajniji od „Revolvera“, draži mi je možda čak i „Abbey Road“ (sve je pod možda jer se to naravno mijenja od faze do faze), ali što bih onda učinio na pustom otoku kada bi me pukla želja da čujem baš nešto od njihovih ranijih, melodioznijih pjesama? „Revolver“ je taj most. Ne znam jesam li bio jasan kojim sam principom radio listu, ali evo je:

revolverREVOLVER – The Beatles (1966.) 

Beatles moraju biti na prvom mjesttu, a „Revolver“ je toliko raznovrstan album da je pokrio skoro sve njihove stilove Beatlesa – od finih pjesmica (“Here There And Everywhere”) do tvrde psihodelije (“Tomorrow Never Knows”).

the-clashLondon Calling – The Clash (1979.)

Kad bi netko složio ovakav best-of u dvadesetogodišjnjoj karijeri, bio bi na konju. A Clashu je to bio prasak koji se može tretirati gotovo kao DNK rocka. Punk, rock, reggae, ska, soul, sve na jednom mjestu, i sve to najboljoj mogućoj izvedbi i „fuck you“ izrazom na licu.
dylan-desireDesire – Bob Dylan (1976.)

Ne znam koji mi je baš najbolji album Dylana, ne bih ni mogao izdvojiti samo jedan, ali mi je strahovito drag taj spoj izvrsnih pjesama, Dylanovog glasa, neobaveznosti i rasutosti horde koja ga prati i tex-mex kantine.
hendrixElectric Ladyland – Jimi Hendrix (1968.)

Ako je Jean-Michel Jarre, kao što vele neki, mističan, što je onda ovo? Najsvemiriskiji album svih vremena, bez ijednog sintesajzera. Pored ovakvih je ploča droga nepotrebna. Pustiš je i odmah kao Spiderman šećeš naglavačke po stropu.
azraAzra – Azra (1980.)

Mnogima je, izvan kruga zadrtih Azroljubaca, drugi album banda “Sunčana strana ulice” draži jer je pitkiji i prihvatljiviji. No, za mene je ovo pravi zvuk Azre. O pjesmama koje sve idu u red „best of“ da ne govorim. Zvuk je nehotice iskrivljen sirovom produkcijom Drage Mlinarca u kojoj električne gitare zvuče kao električne gitare neuključene u pojačalo, ali time je dobiven vrlo specifičan zvuk čija je sirovost išla pod ruku sa sirovošću, pakleno bolnim Štulićevim glasom i energijom izvedbe.

Ček dis aut