House of Pablo festival: Zajedno smo jači i ko nam kaj more!

killed a fox

Probe, neprestano sviranje, koncerti, udruživanje, izgradnja prostora za probe i studija te stvaranje imena, to je u grubo povijest House of Pablo kolektiva. Riskirali su mnogo, ali ono što je slijedilo bilo je veće od svih projekata do tad. Bacili su se i upustili u nevjerojatnih šest mjeseci pomnog planiranja, koordiniranja ljudi s raznim zadacima, tisuće razmijenjenih poruka i poziva, igru živaca i strpljenja, a sve to da bi se došlo do konačnog cilja – ispuniti veliki pogon Tvornice.

„Ovo je bolje nego što smo mogli sanjati i sve ide po planu. Cijela ova priča je bila dosta hrabra, ali isplatilo se.“ – Andrija Ražnatović

Svi smo kao djeca čitali i gledali “Vlak u snijegu” i pouka filma je da se sve može kad se male ruke slože. U odraslom svijetu češće su svađe i animoziteti jednih naspram drugih, a tog sindroma nije pošteđen niti glazbeni svijet kako na mainstream, tako i na underground razini. Tko je kakav, je l’ pravi il nije, tko je hipster, a tko fejker. Sve te stvari kao da su zaobišle jednu kuću u zagrebačkoj Kustošiji koja je postala sinonim za ustrajnost i kvalitetu. House of Pablo su pojedinci različitih profila i povijesti, ali ustrajni i posvećeni zajedničkoj misiji, a to je živjeti glazbu do kraja i kao nitko do sada. “Ujedinjeni u različitosti” moglo bi biti njihovo geslo zato što je svatko u ovaj projekt utkao ono najbolje od sebe i time dao značajan doprinos. Ne mogu se sjetiti drugih primjera ovakvog organiziranja od strane bendova u našoj zemlji, a ako sam u krivu neka me netko ispravi.

„Svi se držimo zajedno i odličan je osjećaj kada zajedno nešto postignemo. Tek kad nam se slegnu svi doživljaji znat ćemo kako je sve prošlo.“ – Hrvoje Baudoin

Protekli petak i subota bili su za članove kolektiva poput nekog velikog završnog ispita, možda bolje rečeno ispita iz glazbeno-organizacijske zrelosti. Ispita na kojem moraju pokazati slogu, ustrajnost, sposobnost pravovremenog rješavanja zadataka i ispunjavanja obaveza. Kada su se počeli upuštati u ovaj ozbiljan i veliki projekt bili su uvjereni da su spremni na to, bili su uvjereni da je Tvornica sljedeći korak, ali uvijek ostaje ona mala sumnja i pitanje što ako… I onda se dogodilo to što se dogodilo – apsolutna pobjeda! Od prvih taktova u petak do posljednjih u subotu festival je funkcionirao kao po špagi, a sitni tehnički problemi su se rješavali u najkraćem roku. Dva glazbeno ujednačena dana koja su lagano gradila atmosferu do posljednjeg benda večeri čiji je nastup završavao u potpunom kaosu, onom pozitivnom.

„Nema boljeg osjećaja od onoga trenutka kada se svi na koncertu osjećaju isto. Cijeli život vježbaš i sviraš za taj osjećaj.“ – Chris Ian

Bendovi, odnosno njihovi članovi, bili su vidno oduševljeni cjelokupnim ishodom događaja. Ta neuobičajena kombinacija nabrijanosti onim što se događa, strke, sreće i zadovoljstva koja se osjećala na pozornici i u backstageu pokazatelj je stanja u kolektivu. Svi se poštuju i vole, a poslije svirke se grle i čestitaju zato što je svaki dobar nastup jedna kockica više u velikoj House of Pablo konstrukciji koja se neprestano gradi već nekoliko godina.

muscle tribe

„Ne vjerujemo što nam se događa i što smo uspjeli isfurati. Uspjeli smo iz naše male bukse na Kustošiji doći do napunjene Tvornice.“ – Andro Jambrošić

Dati publici cijelog sebe za vrijeme koncerta je teško i zahtjevno, a napraviti to dva do četiri puta u dva dana je u sferi nemogućeg. Publika je u Tvornici dobila upravo to, nastupe istih ljudi u različitim bendovima, a uvijek s istom energijom. Kao da to nije bilo dovoljno, kolektiv je sve posjetitelje još počastio s kompilacijom, pivom u pivnici Medvedgrad te dodatnim gostima. Pozivanjem Elephant Stalkera i Mahatme pokazali su da nisu sebični već da svoju sreću i uspjeh žele dijeliti s prijateljima i uzorima. Ovako je festival izašao iz svojih početnih okvira te ponudio posjetiteljima dvije stvari koje sami ne nude, a to su instrumentalan bend i bend koji je rasturao scenom dok su mnogi od nas išli u osnovnu ili srednju školu.

„Scena nisu samo ljudi od 18 ili samo od 32 godine već ljudi svih generacija. Mlađi mogu učiti od starijih, što ne znači da ih se treba kopirati nego da uče na njihovom iskustvu.“ – Luka Juranić

house of pablo

Nitko nije zakazao, a uživali su svi, bez obzira s koje strane ograde se nalazili. Uostalom, kamere su sve zabilježile, a u dogledno vrijeme će se (gle čuda!) netko iz kolektiva potruditi da snimke ugledaju svjetlo dana na internetu.

„Nisam nikada mislio da ćemo dogurati do ove razine. Lijepo je znati da si napravio nešto što ljudima znači isto koliko i tebi, ako ne i duplo više.“ – Domagoj Šimek

Ček dis aut