Kako je Bare tražio istinu?

bare-hopdevil

Majke – unplugged, 15.12. 2011. HopDevil pivnica, Branimir centar, Zagreb

piše: Petar Hrstić
foto: Vedran Korušić

Ako tražimo najiskreniju osobu na našoj glazbenoj sceni, ne moramo kopati do središta Zemlje, On je u našoj blizini, pa makar i medijskoj. Svaki iole suvisli sugovornik će na to pitanje odgovoriti da je to Goran Bare – mršavi pas, lutak iskrivljenog lica, grešnik…, čovjek koji je prolazio heroinski Pakao, istodobno stvarajući kreativni, i prljavorokerski Raj. Uzevši sve to u obzir, lagana skepsa me držala za HopDevil – prostor belgijske pivnice koji mi prošle godine nije bio prikladan za Majke (loše ozvučenje i Baretovo neraspoloženje, ušminkana publika i visoka cijena piva – u mojoj glavi rezultirale su najlošijim koncertom Majki u mom životu.). Srećom, ove godine u HopDevilu došlo je iskupljenje.

_MG_7563Bare i nova ekipa Majki – vezane za novi album „Teške boje“ (uz good, old Zorana Čalića u novoj garnituri su gitarist Damir Trkulja, bubnjar Damir Šomen, basist Marko Rašić i klavijaturist Viktor Lipić) uspjeli su garažno krvarenje rocka spojiti sa bluesom, stvarajući spoj koji bolno privlači.

Uvodna „Teške boje“ dala je naslutiti što će se dogoditi. Baretova raspoloženost i ištekana verzija dali su novi, jači obujam inače solidnoj pjesmi. Ali kad je Goran zagrizao stare hitove poput „Iz sve snage“, „Fantastična vatra“ i „Budi ponosan“ uz kvalitetno udaranje štapova i trzanje žica, kombinacija garažni rock/blues je došla do punog izražaja. Bare je istodobno raspoložen i nabrušen (između pjesama se obrušio na šund-medije – Red Parket – hehe, politiku nekad i sad, rat itd.), prorok koji to ne želi biti, ali ima hrpu sljedbenika. Prvi vrhunac večeri je bio „Mršavi pas“ u kojem su se Bare i publika emotivno spojili, a Goranov krik je bio jači od Munchovog.

Nove stvari sa „Teških boja“ pomalo kaskaju za svojim prethodnicama („Život je osjećaj“, „Odvedi me u noć“, „Moja je ljubav“), ali se uklapaju u koncept, prateći više sound Baretove samostalne karijere nego distorzičnog zvuka stari Majki. Do drugog vrhunca večeri nismo trebali dugo čekati, „Odvedi me“ je svojom nježnom, iskrenom baladičnošću okupirala misli mnogih u prostoru, a Baretov romansijerski vokal (koji nam dopušta da prodremo u njegovu intimu) povezan sa gitarističkim solo dionicama Čalića i Trkulje i laganim bubnjanjem Šomena predstavlja jednu od najboljih izvedbi ove pjesme. Bare je dao hommage i svojoj solo karijieri izvodeći „Pokreni se“, „Put ka sreći“. Za kraj su ostavljene stvari iz zenita Majki: „Vrijeme da se krene“, vrhunska „Mene ne zanima“, krvavo/bijesna „A ti još plačeš“, osobna „Rođen u blatu“ u kojima je Bare spoji svoj divlji duh prošlosti i mirnoću trenutka sadašnjosti.

Za encore je publika trebala dobro zagrijati dlanove i glasnice, ali trud se isplatio. Akustični, ispovjednički „Grešnik“ zaokružio je večer (Bare se iskreno zahvalio svima na kraju), večer u kojoj je iznad dima cigareta i mirisa hmelja/ječma lebdio i duh nekih dobrih, žešćih vremena.

Ček dis aut