Žena i bas gitara

Oglas

piše: Zvonimir Bučević Buč

Žena i bas gitara?! Kakva blasfemija! Nečuveno! Svijet je poludio! Pa zar ćemo i to dopustiti?

Tako bi vjerojatno muškarci odgovarali kad bi ih se pitalo što misle o ženama i bas gitari, prizivajući neka davna vremena neravnopravnosti spolova. Ipak, žene ili bas gitara, zacijelo je češće pitanje koje si basisti postavljaju i na koje imaju zadovoljavajući odgovor (kakav god bio!), ali ja bih da se mi ipak vratimo početnom pitanju – dvojbi ovoga teksta.

Zašto dvojba, zapitat će netko. Pa evo zašto: bas gitara je relativno težak instrument (pet kilograma i više) i nije ga lako podnositi na svojim ramenima cijelu večer ili noć (ako svirka potraje), dakle – jedno konkretno fizičko opterećenje tijekom cijelog koncerta. Tu je još i debeli vrat bas gitare, jako široki pragovi i širok razmak među žicama, tvrde i debele žice, sve činjenice koje traže jednu čvrstu i snažnu, “mušku” ruku koja će ih znati ukrotiti i iz njih “iscijediti” i ritam melodiju. Nimalo lak zadatak za nježnu, malu, tanku i mekanu žensku ruku, koja bi da kroti neobuzdanog četverožičenjaka. Ali, kao i uvijek, presudit će nečija želja i volja, hrabrost i upornost te talent da se umjetnički i duhovno izrazi na instrumentu kao što je bas gitara.

suziU našim je krajevima bilo ženskih skupina – ‘Lutke’ iz 60-ih, ‘Cacadoo Look’ iz 80-ih, ‘Maxmet’ i ‘Nikad dosta’ iz 90-ih, u kojima su cure dobro “odrađivale” posao, pa i onaj sviranja bas gitare, ali u svakom od tih bendova, bas je bio podređen zvuku i ideji grupe, tako da se nisu nametale nekim osobitim stilom. Slično se događalo i sa ženskim grupama na Zapadu, npr. ‘The Bangles’. Prvo žensko ime za koje sam čuo da svira bas gitaru bilo je ono Suzi Quatro, poznate rokerice iz 70-ih (svirala u Zg), no i ona je bila poznatija po pjevanju i skladanju nego po sviranju basa.

Sjeća li se netko Kid Creole & The Coconutsa ( www.kidcreole.com ) i njihove mješavine rocka, reaggea, ska i koječega ostalog? To pitam jer je taj izvanredan bend imao i isto takvu basisticu Carol Colman, koja se odlično snalazila u mješavini stilova i pristupa. Ili, primjerice, ‘Talking Heads’ i njihov zagrebački koncert 80-ih, u Domu sportova. Svi će odmah pomisliti na Davida Byrna, colmanvođu grupe, ali ja se rado sjetim i tinaTine Waymouth, basistice, kasnije osnivačice također planetarno poznate grupe ‘Tom Tom Club’ (www.tomtomclub.net ). Kuriozitet njezina zagrebačkog koncerta bio je u tome što je bila u poodmakloj trudnoći, ali je to nije sprečavalo da izvrsno svira, pjeva i pleše cijelo vrijeme. Basist u drugom stanju, zgodno, zar ne?

To bi bio uvod u priču o ženama koje su kao basistice, ali i kao umjetnice, ostavile mjerljiva traga u glazbenim sferama. To su, kronološki, Carol Kaye, Kim Clarke, Me’Shell NdegOcello i Kim Wilkenfeld.

Carol Kaye je vjerojatno ime za koje većina od vas nikada nije čula (možda sam u krivu, oprostite mi), ali radi se o basistici koja je u životu imala, i još ima, više carol-kayeod 10.000 studijskih snimanja (ploče, filmovi, reklame…) i u tome je rijetko koji muški kolega može nadmašiti. Uspješnu karijeru glazbenice ostvarila je 50-ih, kao izvrstan jazz i studijski gitarist, da bi početkom 60-ih na jednom snimanju sasvim slučajno počela svirati na Fender basu i ubrzo potom postala basist koga se prvog zove kad treba snimiti bilo koju vrstu komercijalne glazbe. Surađivala je s aranžerima i producentima poput Quincyja Jonesa, Michaela LeGranda, Laloa Schifrina i Johna Williamsa, svirala na pločama zvijezda – Joea Cockera, Elvisa Presleyja, Raya Charlesa, Ikea & Tine Turner, Simona & Garfunkela, The Beach Boysa, Steviea Wondera, Franka Sinatre, Diane Ross…… Impresivno, zar ne? Tu su i poznati filmovi: MASH, Mission impossible, Addams family, Pogodi tko dolazi na večeru, TV-serije McCloud i Kojak i drugi. Rena je bila zakon, a čini se da se i danas dobro drži. Valja spomenuti i njezin edukativni rad, koji počinje krajem 60-ih i koji se ogleda kroz veliki broj naslova knjiga u kojima ljude poučava sviranju električne bas gitare. Za one koje zanima više, neka posjete www.carolkaye.com , a posebno dio u kojem odgovara na pitanja zainteresiranih (Carol’s playing tips). Njezin stil je funkcionalan, čist, a opet iznimno kreativan i uzbudljiv, prilagodljiv, a istovremeno i vrlo osoban. Pa zar to nisu i odlike koje muškarci pripisuju idealnoj ženi?

kimclarkeKim Clarke (nije u rodu sa Stanleyem!) svoju je reputaciju najfunky basistice zaslužila radom u grupi ‘Defunkt’, eksperimentalnom jazz-funk bendu iz New Yorka (crnačka varijanta ‘Red Hot Chilli Papers’) pod vodstvom trombonista Josepha Bowiea. Njezin stil karakterizira rad desne ruke, odnosno brze i stalne izmjene slapa/popa i normalnog trzanja žica jagodicama prstiju, ali se pritom ne gubi groove, i pauza gotovo nema. Njezine ideje i zvuk su vrlo zanimljivi i uzbudljivi, u što sam se i osobno uvjerio na koncertu ‘Defunkta’ 1984. god. u Parizu. Preporučio bih da poslušate dva albuma grupe želite li dobiti jasniju slika o toj već pomalo zaboravljenoj basistici – “Thermonuclear sweat” (1982) i “America” (1988). Bend se nedavno ponovo okupio, i na YouTube-u možete pogledati njihove recentne, kao i starije, koncertne snimke.

Meshell Ndegeocello (www.meshell.com ) je kompletna umjetnica. Svira bas, komponira, piše tekstove, pjeva, MeShell-NdegeOcelloaranžira, producira, ukratko – ima nam puno toga za reći. To je prepoznala i planetarno popularna Madonna, te ju nagovorila da potpiše ugovor sa njezinom diskografskom kućom Maverick records. Mashellina glazba je mješavina popa, funka, jazza i hip-hopa te snažnih, angažiranih tekstova, koji pokrivaju teme političko-rasnih, kao i muško-zenskih ljubavno/socijalnih odnosa. Iz glazbe se vidi da ona svojoj bas gitari daje posebno mjesto, ulogu kamena temeljca oko kojeg gradi sve drugo. Čak je i “veliki” Marcus Miller bio producent na nekim njezinim pjesmama (pravilo br. 1 glasi: basisti se međusobno “moraju” pomagati), a na početku karijere velika pomoć bio joj je i poznati klavijaturist Herbie Hancock (kao uostalom i Jacu Pastoriousu). Ona svira i pjeva jako dobro, snažno i sugestivno, stoga preporučujem sve njezine albume za preslušavanje.

talwilkenfeldTal Wilkenfeld je trenutno najsjajnija nova zvijezda na svjetskom basističkom nebu, mlada i prelijepa Australka, koja svira bas nevjerojatnom lakoćom i sigurnošću(www.talwilkenfeld.com). Karijeru je počela kao gitarist , no kad je prešla na bas u 17. godini, njezin razvoj je bio strelovit. Sa 20 godina snima svoj prvi solo album, kojim pokazuje prirodan talent za pisanje pjesama u kompleksnim ritmičkim mjerama. Sve više poznatih glazbenika je primjećuje, između ostalih i klavirist Chick Corea s kojim svira na australskoj turneji, a sa gitaristom Jeff Beckom i njegovim bendom obišla je cijeli svijet. 2008 je u magazinu Bass player proglašena za najuzbudljivijeg novog basista po izboru čitatelja. Pogledajte snimku sa koncerta Jeff Beck Group koji ju je lansirao u orbitu http://www.youtube.com/watch?v=mIFFRHBCPzA . Uskoro izlazi i njezin novi solo album.

Za mene dvojbe s početka teksta već odavno nema (ako je ikada i bilo), jer su me navedene gospođe i gospođice već odavno uvjerile da svima nama jedino nebo može biti granica. Prema tome, provjerite svoje astronomske karte, napunite raketne motore visokooktanskom inspiracijom i fijuuuuu – put pod noge, tj. ruke. Vidimo se na nekoj od sljedećih svemirskih informativnih postaja!

Pozdrav!

BUČ

Ček dis aut