CD Nina Romić: STABLO (Aquarius Records, 2014.)

Oglas
foto: Siniša Glogoški
foto: Siniša Glogoški

piše: Janko Heidl

Trolist albuma zagrebačke kantautorice Nine Romić mogli bismo provući kroz filter njihovih imena. Prvenac „Daljine“ (Aquarius Records, 2010) gotovo je stidljivim, nježno rahlim pjesmama ugodne ambijentalnosti, skladbama koje kao da traže oblik za samoga snimanja, ponudio prozračno-tajanstvenu neodređenost i neuhvatljivost naslovnog pojma.

U logičnom slijedu, eteričnosti prethodnika na drugom je CD-u „Ptice“ (Aquarius Records, 2012) dodan pokoji standardnije oblikovan broj te se dojam može prispodobiti određenim oblicima pojavnosti naslovne životinje na obzoru svagdana običnog čovjeka, tj. fakta da je kojiput vidimo kao konkretno živo biće u neposrednoj blizini, a katkad tek kao udaljenu točku u beskraju nedokučivih nebesa.

Najnoviji, treći CD, nazvan „Stablo“ (Aquarius Records, 2014) u takvom čitanju dočarava čvrstu vezu s tlom, ukorijenjenu prezentnost, stabilnu postojanost. U skladu s time, sastavljen je od razmjerno čvrstih skladbi koje mahom poštuju zvuk i formu pop-rock pjesme (u najširem smislu), kakvom smo je navikli čuti. Što, dakako, ne znači da su one tek replike klišeja.

Različito od prva dva albuma, na kojima je nekolicina glazbenika dala sjajne prigodne doprinose, „Stablo“ je ostvareno uz pravi, djelatni bend, ekipu koja svira, diše, pulsira u skladnom i uigranom zajedništvu, osnaženom snimanjem dobrog dijela albuma „uživo u studiju“, u dvorani MM zagrebačkog Studentskog centra. Članovi grupe su suradnik s „Ptica“, klavijaturist i harmonikaš Frederic Lanz, razmjerno sklon karnevalsko-lunaparkovskim varijacijama sjenovite nijanse, basist Ivica Antunović čiji zvuk i melodiozno rovanje dubinama prizivaju asocijacije na velikog Boba Weira te suptilno džezerski orijentiran bubnjar Petar Cvahte. Romić pjeva i svira akustičnu gitaru, a nekoliko pratećih vokala otpjevala je Ivana Lulić. Fleksibilan i mekan, ali ne i mekušast sastav s razumijevanjem slika glazbene krajobraze suglasne općoj ideji i ideji pojedine pjesme. Premda je riječ o zdušnoj svirci benda uključenog u struju, nije zagušen temeljno akustični, intimno-ispovijedni kantautorski doživljaj, čemu je znatan doprinos dala i odlična produkcija Marka Mrakovčića (tu i tamo odsvirao je poneki instrument), s nemalo pažnje posvećene krasnom stvaranju prostornosti.

stabloOsam od deset pjesama potpisuje Romić, jedna je tradicionalna („Vuprem oči“), a jedna, „Dječakova pjesma“, rabi tekst Ivice Čuljka poznatijeg kao Satan Panonski. Posrijedi je indie-folk-pop oplahnut psihodelijom čiji se načelno melankoličan ugođaj počesto zida čvršćim materijalom. Suvereno pop-jazz meandriranje u pjesmi „Kraj mene“ podsjetit će na slične izlete (zrelijeg) Grateful Deada, izvrstan, ludički duhovit, mrvicu tamnolik rif na klavijaturama u „Možda“ asocirat će na Doorse i na ranog Lačnog Franza, promišljena prokakofonijska strujanja duž cijelog albuma upućuju na neopterećenu i nekalkulantsku posvećenost glazbenom izrazu.

Stih „iz suza stvaram svoje pjesme“ iz teksta „Kristala“ s albuma „Daljine“ Ninu će Romić zacijelo dugo pratiti kao prigodan opis njena pjesmotvorstva, barem dok ne napiše precizniju autodijagnozu ili dok ne razgrana tematski fokus zasad usredotočen na nemogućnost ostvarenja zadovoljavajuće, odnosno idealno zamišljene ljubavne veze. Svi stihovi „Stabla“ bave se upravo tim istovremeno izlizanim i uvijek aktualnim motivom. Spomenute suze uzrokovane su neispunjenim ljubavnim nadama i očekivanjima, no Romić pritom ne kuka, nego se s nevoljama te vrste nosi stoički ih žalujući i prihvaćajući. Bolje nikako, nego nesavršeno. Ne bježeći u engleski, neprimjereno popularan jezik izraza među mlađim naraštajima hrvatskih glazbenika, Romić opisu ljubavnih jada prilazi na materinjem hrvatskom, zaobilazeći kalupe, iz uvjerljivo osobnog kuta, uglavnom predano ispitujući uzak prostor trenutaka dvojenja o smislu veze koja postoji kao forma i ostvaruje neke zahtjeve, ali ne one najvažnije dubinskog razumijevanja. Protagonisti ovog CD-a mijenjaju radio-stanicu na neku nepoznatu tišinu („Savršeno običan dan“), podovi pod njihovim nogama su skliski („Vožnja“), slijede čudne tragove i samo šute („Obod šešira“), sve oko njih je varljivo, govore nepoznatim riječima („Možda“), sami su jedno pored drugoga („Stablo“) i tsl.

„Stablo“ je, napisaše i rekoše mnogi, najbolji, najzreliji i najzaokruženiji album Nine Romić. Na njemu se nesumnjivo nalazi najviše pjesama koje bi mogle ostvariti snažniji odjek, no u odnosu na prva dva albuma nije riječ o izrazitom kvalitativnom odskoku. Sva tri izdanja zaokružene su i ujednačene priče, a razlike su u kreativnom sjenčanju i osvjetljavanju istog osnovnog štofa.

Ček dis aut