Jake Bugg: JAKE BUGG (Mercury/Universal Music, 2012.)

Oglas

Najkraće i najjednostavnije rečeno – volite li zvuk i duh pop-rocka “zlatnih šezdesetih”, debitantski album osamnaestogodišnjeg Engleza Jakea Bugga nesumnjivo će vam se svidjeti.

U konstelaciji u kojoj bismo prvorazredne reprezente “zvuka šezdesetih” u ovom stoljeću White Stripese opisali, odnosno mogli doživjeti ili zamisliti kao garažne Led Zeppeline, albume Black Keysa kao “neobjavljene snimke” Rona i Scotta Ashetona načinjene za mirovanja Stoogesa, “Youth & Young Manhood” Kings of Leona kao “izgubljeni album” Flamin’ Grooviesa, ranog Ryana Adamsa kao sina Petea Townshenda, a Petea Dohertyja kao sina Raya Daviesa, Jakea Bugga svakako možemo svrstati u istu vrhunsku kategoriju, ne oponašatelja, nego nastavljača tradicije spomenutih velikana i ocrtati ga kao mješanca Boba Dylana, Paula Simona, Donovana i ponovno Raya Daviesa.
Jednostavna crno-bijela fotografija Bugga na naslovnici ovitka, kao i one na njegovoj poleđini i u knjižici CD-a (sve djelo provjerenog maestra rock fotografije Kevina Westenberga) također vuče na prošlost te povlači još jednu asocijaciju – onu na mladog Keitha Richardsa. Zamišljanjem na tragu gore navedenoga, Buggov album prolazi i kao digitalno remasteriran Richardsov “neobjavljeni akustični album” snimljen cca ’63-’65.

Kako u osvrtu na CD na portalu allmusic reče James Wilkinson: “Tko želi čuti glazbene eksperimente, neka ih traži drugdje.” Posve točno. Bugg nipošto nije glazbeni inovator, no premda ništa u njegovu radu ne izlazi iz okvira poznatog, Bugg ima onaj sjajan dar za male pomake i sitne kombinacije uz koje klasična troakordna priča opet zazvuči drukčije nego prije. Dovoljno isto da se sklonome svidi, a dovoljno različito da se ne učini dosadnim recikliranjem.

bugg-albumUz to, kroz Buggovu izvedbu probija  šarmantna doza one pristojne drskosti, uljudnog bezobrazluka dobro odgojenog momčića kakva je, primjerice resila mlade Beatlese ili mladog Dylana, uz koju se stihovi klinca koji pjeva “I’ve seen it all, nothing shocks me any more” (“Vidio sam sve, više me ništa ne može šokirati”) ne doimaju prenemaganjem preambicioznog tinejdžera, nego posve uvjerljivima, barem onoliko koliko je Dylan bio uvjerljiv kad je s 22-23 pjevao “Masters of War”, “Blowin’ in the Wind” i “A Hard Rain’s A-Gonna Fall” ili Simon kad je s isto toliko mudrovao u “Sounds of Silence”. Buggove malne izravne posvete Dylanu kao jednom od svojih polazišta stilski su očitovane, primjerice, u folkerskoj “Country Song” u kojoj dylanovski razvlači suglasnike i u country-stomperskoj “Trouble Town”, koje bi se lako mogle naći na nekom od prvih albuma njegova bobstva te u “Ballad of Mr Jones” čiji naslov, a donekle i ugođaj nježno psihodelične arome, s tragovima CSN(Y), zacijelo nimalo slučajno podsjećaju na “Ballad of a Thin Man”. Simon, pak, iz faze s Garfunkelom, razmjerno je uočljivo prizvan u refleksivnoj “Simple as This” koja isto tako vuče i na djela Buddyja Hollyja i Everly Brothersa čiji je izraz, naravno, utjecao i na Simona i na Dylana.

Bugg, doduše, još ne bere svjetske brige, nego samo vlastite. Rjeđe one ljubavnog karaktera, u kojima manje poseže za jadanjima tipa “voli me, ne voli me”, a više razmatra narav ljubavnih odnosa. Radije se bavi brigama mladosti i generacije što, kao i uvijek,  želi razumjeti sebe i svijet te pronaći pravi ili svoj put. Pritom se Bugg iskazuje kao sjajan tekstopisac one vrste jednostavnih stihova za kakve je lako pomisliti da ih može napisati svatko: “In this trouble town, troubles I’ve found” (“U ovom gradu nevolja, naišao sam na nevolje,” pjesma “Trouble Town”); “I drink to remember, I smoke to forget, some things to be proud of, some stuff to regret” (“Pijem da se sjetim, pušim da zaboravim, ponečim se mogu ponositi, ponešto je za požaliti,” pjesma “Two Fingers”); “Tried institutions of the mind and soul, it only taught me what I should not know” (“Pokušao sam s ustanovama uma i duše, naučile su me samo onome što ne bih trebao znati,” pjesma “Simple as This”). No, ne samo da takve tekstove ne može sročiti bilo tko, nego ih Bugg velemajstorskom umješnošću sparuje s glazbom, iako je tek četiri od dvanaest pjesama oblikovao samostalno, dok su ostale nastale u suautorstvu s Iainom Archerom (čak osam), Mattom Primeom i Crispinom Huntom pa se, recimo, možemo pitati koliki je tu bio njihov doprinos.

Uvjerljivosti nemalo pridonosi i Buggov ne posebno apartan vokal, no obojen s taman onoliko nazalnoga koliko treba za određenu vrstu oštrine te njegov posve običan, direktan pristup pjevanju koji implicitno sugerira da je ponajprije riječ o nečemu što nam taj momak želi pjesmom priopćiti o nečemu s čime se susreo, što je doživio ili proživio. Klasično jednostavan kantautorski model samorazumljiva, a ne nametnuto ispovjedna okusa.

Takva je mahom i glazba, pjevno melodiozna, od pjesama bržeg do onih baladnijeg, ali nikad prebaladnog ritma, u odličnoj produkciji (vrlo ujednačenoj i zaokruženoj iako su pojedine pjesme prodicirali različiti producenti, njih čak petorica!), redovito nošena akustičnom gitarom potpomognutom s ponešto drugih instrumenata – basom, bubnjem i još jednom, katkad električnom gitarom te mjestimično usnom harmonikom i gudačima –   neagresivno smještenih u drugi plan, nikad tako da elektrika i bend pojedu akustiku, uvijek s Buggovim glasom i akustičnom gitarom na prvoj liniji, bilo da “samo svira akorde”, bilo da praši ritam, bilo da po njoj prebire. Čak i najrokerskija “Taste It”, s jednim od svega nekoliko sola na električnoj gitari što se nalaze na cijelom albumu, zvuči kao akustični garažni rock.

Povjerujemo li Buggu kada veli da su dobar dio pjesama zapravo demo snimke snimljene “onakve kakve su nastale tog dana kad su napisane” (!), a da je, konkretno, “Trouble Town” snimka zabilježena “jer je mikrofon bio slučajno uključen”, (http://www.ravnododna.com/jake-bugg-kad-se-u-18-godini-otvore-sva-vrata/) zadivit ćemo se još više. Ako je istinito (a zašto ne bi bilo?), posve se uklapa u priču o wunderkindu koji u trenutku nadahnuća samo tako složi pjesmu, zato jer je – talentiran. Osim pitanja talenta koje je tajna samo po sebi, tu nema druge tajne. A taj tajanstveni talent i jest upravo ono čime se izdvajaju i čime nas osvajaju velikani svih polja.

U području najšire shvaćenog klasičnog pop-rocka, Jake Bugg nedvoumno je jedna od najvrjednijih glazbenih pojava posljednjih godina, a visok ili zapažen plasman ove načelno jednostavne glazbe na top-ljestvicama budi kakvu-takvu vjeru da na tom planu još nije sve otišlo u vražju mater. Buggov dugosvirajući debi nije remek-djelo, ali je stihovno-glazbeno, produkcijski, pa i dizajnom, prvorazredno zaokruženo i tečno ostvarenje iznimno darovitog mlaca koji, nadajmo se, neće zastraniti.

Ček dis aut