Jake Bugg: SHANGRI LA (Jake Bugg Records/Universal Music, 2013.)

Oglas

Shangri-La-CoverJanko Heidl

Koncem 2012. osamnaestogodišnji Britanac Jake Bugg zablistao je sjajnim prvencem „Jake Bugg“, a već godinu poslije, u studenom 2013. uslijedio je drugi album „Shangri La“, u produkciji Amerikanca Ricka Rubina kojem je mladac s razlogom zapeo za oko. Oba su albuma bila među najprodavanijima u Velikoj Britaniji, a u tom smislu nisu loše prošli ni u ostatku svijeta.

Isti, ali drukčiji, „Shangri La“ nije donio velikih promjena u odnosu na debi – materijal na njemu je, ovisno o gledištu i doživljaju, nešto raznolikiji ili nešto raspršenijega fokusa. Snažno odražavajući najbolja stremljenja ritam i blues-pop-rock pregalaca iz šezdesetih „Jake Bugg“ je hipotetski mogao biti – rekosmo već pišući o njemu na ovom portalu (http://mixer.hr/recenzije/jake-bugg-jake-bugg-mercuryuniversal-music-2012/) – „izgubljeni album Keitha Richardsa iz ’63-’65“, dok „Shangri La“ mjestimice odražava i Buggove sklonosti ka precijenjenom britpopu.

Bugg je i ovdje najbolji kad jednostavno i žestoko praši uredan, ali neulickan akustično garažni punk rock(abilly) (pjesme potpisuje uglavnom s Iainom Archerom, potom sam te s Brendanom Bensonom i Mattom Sweeneyem) kao u ubojitom uvodnom trolistu „There’s a Beast and We All Feed It“, „Slumville Sunrise“ i „What Doesn’t Kill You“ te potom u „Kingpinu“ ili kad trubadurski, sjetno, ali živo i strasno, isporuči stišan akustični folky blues, kao što je „Pine Trees“.

Rečeni kinksoidno-dilanovsko-polsajmonski brojevi u svijet rocka ne unose malne ništa nova, no pokazuju jednu od suštinskih vrlina stila, a ta je da nije problem po milijunti put premetnuti iste akorde, ako to čini darovit individualac čija uvjerljivost, osobnost i karizma nadvladavaju ograničenja formalne premise. Emocija izražena svim raspoloživim sredstvima izvedbe, uvijek je glavni adut, a za nj su posve dostatna ta „tri akorda“ i „obična“ produkcija.

Generalna nepretencioznost dečka koji ima osjećaj za ulicu i svjestan je mnogih neposrednih i posrednih nevolja života današnjice, o čemu mahom sastavlja nekomplicirano dojmljive stihove, velika je Buggova snaga koju skladno povezuje s primjerenom dozom privlačnog nekonformističkog bezobrazluka u trenu kad uzme gitaru i stane pred mikrofon.

Povelika vrlina mu je i nesklonost nepotrebnom cifranju pa će skladbe poput power-popovske „A Song about Love“, prohevijevske „All Your Reasons“ ili akustičnocepelinske „Kitchen Table“, koje su lako mogle otići u zaglušnu kič patetiku (moguće ih je zamisliti u, recimo, rukama Guns’n’Rosesa, Bon Jovija, Scorpionsa), plasirane u više-manje „ogoljenom“ izdanju, zadržati ljepotu elementarne jednostavnosti.

Oglas