Recenzija: Deafness By Noise – A long Way Down

Oglas

Deafness-ba-noisePiše: Božidar Kukavica

Već je općepoznato da su samoborski Deafness By Noise pioniri hrvatskog hard core pokreta, ali također izlaze iz okvira same naše države, postaju sve priznatiji svojim talentom, trudom, i zalaganjem da uvedu radikalne promjene putem glazbene ekspresije. Potrebno je i napomenuti da su dijelili „stage“ s velikim i priznatim imenima poput Slayera, Sick od It All, Biohazarda, Suicidal Tendenciesa, Pro – Pain, Dog Eat Dog i drugima. Moram odmah napomenuti da mi je ovaj album „legao“ u pravo vrijeme na pravom mjestu. Baš kad ti treba vjetar u leđa i da te nešto gurne naprijed, neću reći pod hladan tuš, jer su izazvali nadasve pozitivne emocije, već u čistu sirovu, izravnu realnost bez imalo „ pardona“. Čista adrenalinska vožnja.

Bend je autentičan u svome izgovoru, beskompromisno idu naprijed, „glavom kroz zid“, znaju što žele reći, poručiti svijetu, kako političkom, tako i općenito svima nama koji ih slušamo i koji činimo i napučavamo ovo društvo, pa na poslijetku i društvenim mrežama iza čijih „Profila“ se često nalaze borci iza ekrana, „hejteri“, na čiju egoističnost i aroganciju čovjek često pokušava ne reagirati, ali na kraju krajeva, svi imamo svoje granice i vrijeme za reći „stop“ na bilo kakav način to bilo. Mislim da su izabrali odličan način pjesmom „ I and I“, koja je ujedno „skriveni“ bonus track na kraju albuma.

Fascinirajuće je na koliko pozitivan i zabavan način, a u isto vrijeme pravim hard core i crossover zvukom to sve mogu postići. Zanimljivo kako ti određeni bendovi mogu rastegnuti „smajl“ od uha do uha, da znaš da u mnogo aspekata razmišljanja i stajališta nisi sam. Mnogi drugi dijele tvoje stajalište.

Osim političkih igara, društvenih mreža, također su se dodirnuli i ne boje pokazati svoju emotivnu stranu, surađujući sa hard core senzacijom Sick of It All, te pozdravljaju i „složili“ su vrstu ode preminulom prijatelju. Riječ je o pjesmi „ A Tribute To A Friend“,a posvećena je , kao i sam album uz legendarnog , također preminulog vođe Motorheada Lemmyja Kilmistera, Onno Cromagu, frontmenu New York baziranog hard core benda Agnostic Front koji je osim što je bio vokal spomenutog benda također podupirao mnogobrojne bendove putem intervjua i recenzija u svome Aardschok magazinu, putem European Hardcore Partyja koji je organizirao pa tako i preko svog zadnjeg novoosnovanog Strenght Records labela. Pjesma je udarila ravno u živac jer stihovi pokazuju stajalište kakvo velikim dijelom imam osobno s gubitkom bliske osobe koji sam doživio prije koju godinu, a koja me i navela na slušanje ovog izvarednog benda.

Sve su rekli stihovima:
„Memories Of Our Time
Always In our Hearts
Can’t believe That You’re gone
Still Got The Strenght To Carry On..
Don’t Dwell On The Past
Future’s Here And Going Fast
Got Us By Your Side
A friend For Life“
– You’re Gone But Not Forgotten –

Svatko tko živi, makar u sjećanju – nije umro. Ostaju riječi djela, utjecaj, prijateljstvo, bratstvo, ljubav. Povezanost nikada ne prestaje. Taj magični krug nikada ne umire nego nas još jače povezuje.

Dakle, „Deafness“ su ipak nadmašili čisto labeliziranje samo hard coreom, jer tu nalazimo komponenata čistokrvnog punka, ubacuju se i saksofoni („Sledge Hammer“), thrash metal, jake dodirne točake s radovima jednih Suicidal Tendencies, Exploited, Rancid. Ovdje će se pronaći mnogobrojni pozitivni, ali i nabrijani metal, punk, hard core, crossover, i ostali fanovi nadasve kvalitetne glazbe. O snazi ritam sekcije nije potrebno puno govoriti i objašnjavati, osim da bubnjevi tuku poput metka i „paraju“ zajedno s bassom , gitarama i uvjerljivim agresivnim vokalnim pristupom.

Još jedan dokaz da ima itekakvo kvalitetnih bendova koji dolaze iz naše male Lijepe Naše, zagađene kojekakvim uvjerenjima (kukavičlik, pohlepa sa samoga vrha – „The Crooks“). Bend se to ne ustručava „ispaliti“ kao projektil u univerzum, pa što se dogodi – dogodit će se, točno kako treba. I očito je da pali, jer upravo se piše na veliko o njima, a međunarodno su sve priznatiji pa tako i njihova riječ se čuje sve dalje, globalno. Moje osobno mišljenje je da bi se dosta bendova, barem onih koji žele izaći van granica naše države ugledati na hrabrost, predanost, izravnost i iskrenost pristupa ove „mašinerije“ od benda. Ovo su vojnici koji idu u rat protiv nepravde oboružani „do zuba“ glazbom. Zna se odavno da umjetnost bombardira , mijenja svijet te percepcije i gledišta više od bilo kakvog besmislenog rata, politike, igranja šaha ljudski životima i hodanja preko mrtvih tijela kako bi se došlo do željenog cilja. To je „Call Of Duty“ ovog benda, ove glazbene postrojbe.

Teško je izdvojiti određene pjesme s albuma jer je album kao cjelina kompaktan i cjelovit. Teče od početka do kraja. Definitivno nije jedan od onih albuma na kojima želiš pritisnuti tipkiu „skip“ na drugu stvar.

Ako već izdvajamo, “The Crooks” je već spomenuta adrenalinska, nabrijana stvar, koja u određenim dijelovima čak pomalo baca na ranije uratke thrash metal velikana Anthrax i ističe se zajedničko pjevanje u glas. Solo je gromovit i na zavidnom nivou.

Renegades“ je punk galopirajućeg tempa pomiješan s melodioznošću jednog Rancida. Dotiče se teme koja prožima cijeli album, dakle borba protiv nepravde, za slobodu i odvajanje od svega što nema dušu.

Major City Brain Damage“ je brzi punk ravnog tempa, a na sporijem, laganijem dijelu pjesme klavir se jednostavno predivno uklapa i daje na atmosferi. Solo je jednostavan i ponavljajući i ne pretjerano dug što to mu i daje poletnosti, kao i cijeloj pjesmi. Govori se o životu u urbanoj sredini, preživljavanju gdje predgrađe i oni „zabačeni dijelovi i ljudi“ ne znače nekima apsolutno ništa.

All Systems Down“ počinje hip- hop introm, a zatim jakim udaranjem bubnja i „štopanjem“ riffova gitare. Poruka je vrlo jasna jednostavna i točna. „Mi smo sistem, mi smo sve što drži ovo društvo dok nekolicina, onaj 1 % vlada, a samo da se pomaknemo, svi padaju „u vodu“,kako i napisani zakoni tako i korupcija, samo nam to treba doću do glave-

Over The Top“ neodoljivo podjsjeća na Motorhead, čak i vokalno na refrenu. Ostatak pjesme je brzo trzanje riffova u silaznom smijeru, što je bio zaštitni znak Ramonesa.

Means To An End“ jest kreativna mješavina thrash metala tipa Slayer gdje se osjeća onaj ugođaj „God Hates Us All “ albuma , a onda se izmjenjuje sa čistim hard coreom.

Sledge Hammer“ je kritiziranje policijske brutalnosti koja se krije iza značke i pištolja.Saksofon je „ubačen“ malo prije kraja same pjesme što se odlično uklopilo kako bi bilo „zapečaćeno“ žestinom na kraju.

Cancel Your Dream“ šalje jednostavnu izjavu. Biramo slobodu ili smrt, između nema. A naravno da se teži slobodi svim atomima snage, koja će prevagnuti. Stvar udara ravno u lice. Govori sve što svi mislimo ali pokušavamo ne misliti o tome. Frustracije oko funcioniranja države. Određeni dio baca na staru Metallicu čak iz Ride The Lightning razdoblja. Naravno da se nastavlja i završava u hard core i punk maniri.

84 Knots“ započinje brzo i jednostavno, žestoko da bi nakon sredine se usporilo i počelo hard core sporijim tempom te isto tako završilo „nabrijavajuće“ ravnim tempom.

Album završava singlom „A Long Way Down“ kojim je najavljen album.

Ovaj album preporučam toplo svim ljubiteljima žestoke glazbe koji drže u sebi energiju, frustracije na sistem, autoritete, politiku, i opće nezadovoljstvo svjetom koji nas okružuje jer je stvarno podosta toga trulo u gledištima i sistemima. Možda baš u ovome nađete, ako ne rješenje, bar olakšanje i potvrdu vlastitih stavova.

Ček dis aut