Repetitor – Dobrodošli na okean (Moonlee Records, 2012.)

Oglas

Prošle su 4 godine otkako je izašao izvrsni album prvijenac beogradskog alter/rock benda Repetitor. Taj balkanski SonicYouth tad me iznenadio istodobnom sirovošću i melodioznosti zvuka kod preslušavanja albuma, a pogotovo kod svirke uživo, nije se osjetio ponor disrazmjera između balkanskih bendova i onih s engleskog govornog područja. „Sve što vidim je prvi put“ je definitivno jedan od najboljih i najsvježijih albuma s ovih područja u posljednjih desetak godina (uz prvijenac Goribora, albume TBF-a i Letu Štuka).

Poznato prokletstvo drugog albuma očešalo je mladi bend, ali ne u tolikoj mjeri da bi bilo razloga za zabrinutost. Prvi snigl „U pravom trenutku“ vjerovatno je najjača karika albuma sa svojim lagano tmurnim, ali pitkim stihovima i još pitkijim distorzičnim riffovima. Još kad se nadoda intro koji se lagano dokuhava do eksplozije (bubanj, bubanj + bas, bubanj + bas + gitara itd.) – definitivno stvar koja će privući željenu publiku na preslušavanje albuma. Osjeti se lagan utjecaj Boya (pootovo na pjesama „Šteta“ i „Dostupni i laki“), ali on je ugrađen u specifičan, repetitorski sound. Ostatak albuma održava rejting energije i bijesa s prvog albuma, a sitne zvučne radosti mogu donijeti klasični noise riffovi u pjesama „Lica“ i „Laka zabava“, te pogotovo uvodna razbijačina u „Devojke idu u Minhen“. Još kad nadodamo iznanađenje u akustičnoj „Pripazi na ljude“ – album definitivno ima glavu i rep.

Stihovno (da ne bih zaboravio) album još zvuči svrhovito, otuđenost i neizvjesnost sadašnjeg/budućeg i dalje intrigiraju i dovode do razmišljanja – ono što je grunge nuklearna bomba radila 90ih u Seattleu, danas radi Repetitor na Balkanu barem pneumatskim čekićem.

Sve u svemu, jako dobar nastavak priče tria Vlastelica/Cupin/Milutinović – ali kad vidiš prvi put, drugi put nije više toliko neobičan i očaravajući.

Ocjena (7/10)

Oglas