TANGERINE DREAM – WINTER IN HIROSHIMA (2009)

Oglas

tangerine_dreamU karijeri dužoj od četrdeset godina, Edgar Froese, osnivač i danas jedini konstantan član grupe Tangerine Dream, svojim neumornim stvaralačkim elanom i dalje drži titulu ikone berlinske elektronske škole i vjerojatno najproduktivnijeg glazbenika u posljednjih par desetljeća. Tangerine Dream u svom katalogu imaju više od sto studijskih albuma i ta činjenica im osim potencijalnog mjesta u Guinessovoj knjizi rekorda osigurava i mnogo važniji status među najutjecajnijim bandovima prošlog stoljeća. Često u sjeni svojevremenih rivala, grupe Kraftwerk, Froese i ekipa svojim avangardnim pristupom glazbi čine izravan utjecaj na nastanak new age-a i ambijentalne glazbe kao žanra, iako su se uvijek ograđivali od bilo kakvih stilskih kategorizacija. Njihovi albumi snimljeni tijekom sedamdesetih i osamdesetih se objektivno smatraju njihovim najboljim ostvarenjima, no Tangerine Dream spadaju u kategoriju velikih eksperimentatora koji prolazeći kroz razne faze uvijek otkrivaju novi zvuk i nove mogućnosti.

”Winter In Hiroshima” predstavlja četvrti dio serijala ”Five Atomic Seasons”, inspiriran pričom preživjelih iz Hiroshime i Nagasakija. Ovaj ambiciozan projekt ne djeluje samo kao svojevrstan etički hommage, već i interesantan glazbeni izazov autorima koji kroz emocionalni kolaž, glazbom interpretiraju određeni ambijent slušatelju. Uostalom, konceptualni albumi su područje u kojem se Tangerine Dream osjećaju kao kod kuće, ako se sjetimo da su prije nekoliko godina na vrlo slikovit način uglazbili Danteovu trilogiju. Iako se stilski previše ne razlikuje od svojih prethodnika; ”Springtime In Nagasaki”, ”Summer In Nagasaki” i ”Autumn In Hiroshima”, ovaj album ima svojih svjetlih trenutaka. Album otvara ”Transition” s pomalo besmislenim vokalom (ako poput mene spadate među one koji ne preferiraju Tangerine Dream s vokalima), a zatim slijedi i ponajbolja skladba na albumu ”Ayumi’s Loom”, koja počinje vrlo dinamično, da bi se negdje na polovici pretvorila u laganu uspavanku vođenu klasičnim TD pianom. U laganom tonu se nastavlja i sljedećih nekoliko skladbi, a kulminaciju predstavljaju ”Insiders” i ”Nexuses” sa svojom uptempo atmosferom.

Album je vrlo ugodan uhu, no na trenutke djeluje nedorečeno, što je ipak shvatljivo za album koji predstavlja samo dio jedne cjeline. Pomalo je besmisleno očekivati da će Edgar Froese i Tangerine Dream ponovo snimiti neka nova remek-djela kao što su; ”Phaedra”, ”Rubycon” ili ”Force Majeure”, ali činjenica je da nakon toliko godina, ovim i svakim novim albumom zvuče maštovito i svježe.

napisao: Nikola Neral



Ček dis aut