GOSPODA ZA MIKSETOM – Mark Mrakovčić

Mark Mrakovčić

Posljednji intervju prvog dijela serijala o producentima napravili smo s Markom Mrakovčićem. Uvijek nasmijan i spontan, Mark je rado viđena osoba u svakom društvu, a kako onda ne bi bilo ugodno s njime provesti nepregledne sate u studiju. Tome mogu posvjedočiti mnogi, a djela dokazuju da je riječ o talentiranom producentu i glazbeniku. Do sada su kod njega snimali Killed A Fox, Mašinko, Rens Argoa, Fast Response, Pičke Vrište, Them Moose Rush, Irena Žilić, Lovely Quinces, Nina Romić i mnogi drugi. Uživajte!

Za početak, kako si krenuo sa snimanjem?

Mark: Krenuli smo zapravo iz čiste potrebe. Bili smo klinci od 16 godina, imali smo garažu i počeli raditi svoje stvari. Nismo znali nikoga tko zna snimati pa sam ja počeo sam istraživati kako bi se to moglo raditi. U početku su to sve bile najjednostavnije moguće snimke, sve je bilo mono, “zakucano” u sredinu. I tako me to počelo zanimati. Počeo sam snimati prijatelje i sve kojima je besplatno trebala snimka. Bilo je tu raznih punk bendova. Znali smo ostati u garaži do pet ujutro i smišljati pjesme, od smiješnih pjesmuljaka do rap stvari, apsolutno svašta. Nakon nekog vremena smo prestali koristiti garažu i zajedno s prijateljem Lukom Popovićem smo napravili studio u Vončininoj.

Kako danas snimaš?

Mark: Sada imam svoj mali muzički “ured”, a u zadnje vrijeme idem češće po terenu. Dogovorim se s bendovima kako da oni urede svoju prostoriju da im zvuči što bolje i da im bude ugodno. I onda ja dođem sa svojom opremom, kolekcijom mikrofona, pretpojačala i sve ozvučim i namjestim. Svaka snimka dosta drugačije zvuči, ovisno o bendu.

Je li danas mlađim bendovima lakše doći do producenata nego što je tebi bilo kada si počinjao svirati?

Mark: Je, sigurno. Snimanje se u zadnjih dvadeset godina jako promijenilo. Više nije toliko sve orijentirano na studio i danas ima ljudi koji zarađuju milijune hitovima snimljenih laptopom doma u spavaćoj sobi. Pojavom raznih plug-inova i svega toga je studio kao prostorija je prestala biti nužna. Ljudi su to jednostavno naučili koristiti.
Kada smo mi počeli svirati, još je uvijek nekako bilo orijentirano na taj studio. S druge strane, mi smo bili klinci i nismo znali tu stariju ekipu koja se time bavi, a možda nas je bilo samo sram pitati. Tako i tako nam je to bilo zabavnije, barem meni. Ako ništa drugo čuješ što sviraš, koliko si loš, koliko ima grešaka, kako još ne znaš svirati, kako ne znaš svirati bubanj ravno, sve ono što se sakrije za vrijeme probe dok je bučno i svi uživaju samo u tome što je bučno.

Za što si se baš u snimanju zakačio?

Mark: Dvije stvari, rad s ljudima i susretanje s različitim stilovima. Album Scrolla kojeg smo davno snimili ima barem deset različitih stilova. Nisam zakucan u jedan stil i volim eksperimentiranje, a od svih tih ljudi koji su više od mene u nekim stilovima naučim mnogo. A i definitivno mi je bilo zabavno jer je to, obzirom da je krenulo iz garaže, sve bilo jedno veliko druženje. Mi smo se zapravo zajebavali, napravili tulum i na kraju bi dobili neke snimke. Nisu one bile nešto dobre, ali ako ništa drugo bi mene podsjetile kako smo snimali. Uvijek mi je super čuti te stare snimke, pogotovo stare punk snimke. Sjetim se kako je bilo i zapravo kao da je snimljen tulum, a ne album. To su znali bit albumi snimljeni i miksani u jedan dan.

Dosta izvođača koji su aktivni i hvaljeni na sceni su snimali kod tebe. Često upravo ti albumi budu uvršteni na razne best of liste, primjerice, album Travelling Irene Žilić. Kakav je osjećaj znati da si upravo ti snimao te albume?

Mark: Nemam ja puno zasluga u tome. Stvarno, najbitnije su pjesme, Bogu hvala. Recimo, definitivno je Irenina zasluga što je album dobar, bez obzira na to što sam ja to snimao. Ja mogu samo pomoći da ona to dobro prezentira. Meni bi to bio najbolji album i da je snimljen mobitelom. Najbolje u svemu tome je što je Irena taj album snimila u odličnoj atmosferi. Mislim da ljudi to niti ne kuže previše, tko je kod koga snimao. U svakom slučaju, imam sreću da ljudi koji rade takvu glazbu dolaze snimati kod mene.

Kako je došlo do suradnje s Milom Elegović?

Mark: Mila je došla preko Saneovaca koji su bili za instrumentima. Zvonimir Duspara je producirao, a ja sam samo snimao. Od njega sam dosta naučio za vrijeme tog snimanja.

Možeš li živjeti od snimanja?

Mark: Snimam dosta, ali u principu su to sve bendovi koji nemaju veliki budžet ili ga nemaju uopće. Puno bendova su moji prijatelji i trebaju samo surovu snimku koja im treba da bi dobili neki koncert. Često odem do neke garaže, snimim i smiksam za prvu ruku. Nije niti moguće da to radim zbog novca jer ne mogu jako puno zaraditi. Inače ja nisam osoba kojoj treba puno novca, dosta sam low maintenance tako da se meni čini da mogu od toga živjeti.

Dakle, jedan mjesec kao kralj, a drugi nikako.

Mark: Da, baš to, ovisi.

Dio djetinjstva proveo si u Kanadi. Danas nju svi spominju kao obećanu zemlju, si ti kada razmišljao o povratku da ti se pruži prilika tamo baviti se snimanjem?

Mark: Razmišljao sam, ne previše, ali jesam. Čak i volim kanadsku scenu. Stvari u Zagrebu su se pokrenule, ali ne samo ovdje, buknuli su bendovi i u Čakovcu, Bjelovaru, Koprivnici itd. Bilo bi mi žao da, već kad sam mali dio toga, pobjegnem nekamo. Sad mi je super tu.

Je li producent istodobno i prijatelj, psiholog, tješitelj?

Mark: Je, definitivno. Čak i ako nekog uopće ne poznaješ, nakon toliko vremena provedenog zajedno, upoznaš ga i naučiš kako tko reagira. Ima tu svega, predobrih trenutaka i svađa. Ne znam kako je drugima koji rade s bendovima, ali meni je neizbježno da se povežeš s bendom.

Mark Mrakovčić

Što znači biti dobar producent i koje karakteristike on mora imati?

Mark: Za početak, nema sve veze s audio kvalitetom. Ja ne mogu niti dobiti neku super kvalitetu snimke. Ja sebe ne smatram producentom već muzičarem koji želi raditi s drugim muzičarima. Ne mislim da dobro miksam i znam barem deset ljudi mojih godina koji znaju tisuću puta više stvari od mene. Ne mogu reći što bi sve morao imati dobar producent, ali znam kakav bi bio moj savršeni producent. Moj savršeni producent bio bi onaj koji tehnički zna puno više od mene, ali voli raditi muziku jednako koliko i ja.

Misliš li da je obrazovanje za producenta važno? Misliš li da to čini razliku?

Mark: Pa može činiti razliku. Ja sam imao sreću što sam na faksu slušao akustiku i psihoakustiku tako da sam bio prisiljen saznati za neke krivulje, decibele i sve te fizikalne odnose koji se tiču zvuka. Puno sam toga otkrio i ne znam da bih to sam od sebe pročitao na internetu. Definitivno, mislim da nije nužno da netko ide u školu za to. Mislim da se najčešće ljudi time počnu baviti zato što se bave muzikom. Sumnjam da bi netko tko se ne bavi muzikom ikada krenuo snimati. Jednostavno ne vidim motivaciju za to. Toliko ti se sviđa taj sadržaj da je snimanje jedini način da ga zabilježiš. Kasnije je sigurno zaljubiš u sam proces snimanja, ali snimanje je tu zbog sadržaja koji postoji, a to je muzika. Važno je da imaš motivaciju.

Jesi li ikada imao kakva negativna iskustva u snimanju?

Mark: Pa ne. Nisam svadljiva osoba pa se na osobnoj razini ne svađam s ljudima. Kažem kada mi nešto nije dobro, to definitivno, a naravno da postoje situacije da izgubim koncentraciju nakon 15 sati snimanja pa prekidam snimanje i nastavljam drugi dan.

Misliš li da snimanje izvlači podjednako ono najbolje i najgore iz glazbenika? Kako u glazbenom, tako u ljudskom smislu.

Mark: Definitivno. U glazbenom smislu, netko tko odlično svira može imati red fever, nekakav strah od snimanja. Čuješ odličnog muzičara koji pritiskom na gumb odjednom postane očajan. Što se tiče temperamenta, isto. To je užasno stresna situacija. Meni osobno je neugodno snimati svoj vokal pred nekim. Mogu misliti kako je drugima neugodno. Čudno je to jer nekima uopće nije neugodno, a neki su jako na to osjetljivi.

Kako bi izgledao tvoj studio iz snova, da novac ne predstavlja nikakav problem? Kako bi ga uredio, gdje bi se nalazio?

Mark: Iz čisto praktičnih razloga volio bih da je u gradu, ali u nekom dijelu grada koji je spojen s nekom šumom. Tako da se ljudi osjećaju ugodno jer je definitivno u prirodi najljepše raditi. Kao kad sam s Irenom (Žilić) snimao gore na vikendici u drvenoj kući. To je bilo super i mislio sam si kako bi bilo super da je to studio. Ali opet, treba dosta da se dođe to tamo pa nije najpraktičnije. Za sam studio bih volio da je sve drveno i da je topla atmosfera te da je složen tako da nikakve tehničke stvari ne smetaju muzičarima. Da je atmosfera takva da možeš samo sjesti, svirati i raditi. Atmosfera u kojoj ti želiš svirati, a ne neka u kojoj moraš svirati.

Možeš li izdvojiti neki moment tijekom snimanja koji je bio poseban?

Mark: Ne mogu izdvojiti generalno jedan trenutak, ali sa svakim bendom ili kantautorom ima onaj jedan trenutak u kojem se osjeća da je sve kliknulo, kako osobno tako i muzički. Uvijek uživam u tom trenutku kad više ne razmišljamo o snimanju nego o tom kako imamo sreće da se uopće možemo tu igrati s muzikom umjesto da radimo nešto drugo.

Vidiš li se i dalje u ovom poslu?

Mark: Ne shvaćam ovo kao posao. Tko zna, možda ću raditi neke druge stvari, ali sigurno ću raditi muziku s ljudima bez obzira bilo to amaterski ili poluprofesionalno. Definitivno vidim da ću to raditi, ne vidim zašto bih to prestao. Čak i da imam neki “regularan” posao opet bih imao potrebu s snimati s nekim prijateljima.

S kim bi još volio snimati u Hrvatskoj i inozemstvu?

Mark: U Hrvatskoj sam čak s dosta bendova s kojima sam htio snimati već radio, a volio bih snimati sa svakim bendom koji je meni zanimljiv. Što se tiče stranih bendova, kao i svaki muzičar volio bih snimati sa svojim uzorima, a ima ih previše da ih sad nabrajam. Ipak, postoji jedna osoba za koju mislim da bi mi bilo jako zanimljivo snimati zato što ima i pop-a i ludosti u njoj. Riječ je o Regini Spektor.

I za kraj, kada ćemo čuti tvoje pjesme u pravoj, snimljenoj verziji? Hoćeš li sam sebe snimati?

Mark: Zajedno ćemo to sve producirati, a mislim da ćemo se morati odvojiti da bi to snimili. Čini mi se da ćemo otići na vikendicu, ozvučiti sve i snimiti sve odjednom. Mislim da će se tako najbolje uhvatiti energija.

Ček dis aut