GOSPODA ZA MIKSETOM – Tomislav Franjo Šušak

tomislav šušak

Nastavljamo našu seriju intervjua s producentima i ovoga tjedna donosimo razgovor s Tomislavom Franjom Šuškom. Njegovo ime se posljednjih godina vezalo uz mnoge bendove, ali i albume. Posljednji u nizu je Pavelov album “I mi smo došli na red” kojeg je Šušak snimio i producirao u svom tavanu. Kako je došlo do suradnje s Pavelom i Vatrom, koliko mu u karijeri znače tri osvojena Porina te bi li se vratio nazad u Kanadu u kojoj je odrastao, pročitajte u nastavku.

Za početak, kako si krenuo sa snimanjem?

Tomislav: Krenulo je s bendovima, sviranjima po garažama i nedostatkom uvjeta. Najbolje što si mogao dobiti je uvijek bio nekakav osrednji ili loš demo snimljen diktafonima i mobitelima što kupiš kao klinac bez para. Sve više i više me to počelo interesirati i onda sam u nekom trenutku preko sviranja, uletivši u bendove koji ozbiljnije snimaju, počeo visiti po studijima. Oko 2004./2005. sam se počeo jako interesirati za to i gledao tko, što, kako radi. Nudio sam se, mogu li doći pomagati za nula kuna, što god treba samo da naučim nešto o tome. Tijekom faksa sam radio i svu lovu koju sam mogao staviti sa strane sam ulagao u neku opremu za, što ti se u tom trenutku čini, kao neko ozbiljno snimanje. Znaš ono, kupiš prvu karticu za tisuću kuna koja je zaprav govno, ali radi puno bolje od diktafona kojeg si imao. Zatim preko frenda iz te punk/metal scene, Brankeca iz benda Usud i njegove garaže. Ponudio mi je da dođem kod njega raditi u svim terminima koji su slobodni, snimati sve što on ne stigne i tako je krenulo dok nisam sebi doma napravio studio za nešto ozbiljnije snimanje.

Dakle, nekako iz nužde si krenuo.

Tomislav: Da, krene od toga da snimiš neku ideju koju imaš. Znači, primarno je bila važna kreativna strana. Onda kasnije skužiš da ti se u studiju i u tom radu nudi hrpetina opcija.

Za što si se zakačio u snimanju?

Tomislav: Što se sve može napraviti s pjesmom kada nisi ograničen na četvero,petero ljudi sa lošim instrumentima, ta neka opcija više koja se nudi. I dobivanje zvuka, to je interesantan dio. Kada fakat dobiješ nekakav performans, od nekoga ili svoj, i kada znaš da je to to.

Koga si do sada snimao?

Tomislav: Svašta, od bendova koji uopće nisu imali niti ime, pa sve do raznih punka, crusta, metala. Rochelle Rochelle sam s Brankecom radio, to je bio prvi susret sa trakašem i pultom. Zatim Kinoklub, Ivana Radovniković, Žanamari u periodu dok sam s njom svirao. Zadnji EP od Vatre sam rihtao neke kanale. Iz toga se dogodio Pavel, a sada radim album s Auguste.

Kako je snimati kantautore? Prvo si snimao Pavel, a sada Auguste.

Tomislav: Pavel je bio prvi, da. Odrasao sam na Panteri, Metallici i Dead Kennedysima, a nakon tog Porina s Pavelom dogodilo se da mi se isključivo javljaju ljudi koji sviraju akustično i rade neki indie akustik pop u nedostatku boljeg termina. To je totalno drugačiji pristup i način rada, ali to mi je fora. Za mene je to oslobađajuće zato što je slobodna forma. Po meni se puno više ljudskosti prenese, nije kao žestoka mjuza gdje sve treba biti upicanjeno, savršeno odsvirano, hi fi. S curama (Auguste) je to super. Raditi ću i muziku za film, što me isto dugo zanima. Studio mi služi da radim što god želim.

Što kažeš na epitet da si najtraženiji basist u državi?

Tomislav: To svakako nisam ja. Mogu ih iz glave nabrojati barem pet koji su traženiji jer bolje sviraju, imaju više svirki godišnje i u više bendova su svirali do sada. Meni je to više neka sloboda u kreativnom pristupu nego sviranje basa kao takvog. Ja sam počeo svirati bas ne da bih bio basist nego da bi se bavio muzikom. Krenulo je od sviranja Ramonesa pa sve do kupovine vrlo nezdrave količine efekata i pedala zato što tražim način kako da iz tog instrumenta napravim što više zvukova. Mislim da me zato dosta ljudi zvalo. Za bas kao takav me niti prije, a niti sad, nije nužno briga. Ne sramim se napraviti bilo što iz njega, bilo da zvučao kao gitara, klavir ili kao patke koje vrište, svejedno. Nekada je to ljudima teško objasniti.

Posljednjih godina sviraš u Vatri. Koliko bendu pomaže da ima nekog člana koji se bavi snimanjem?

Tomislav: Puno, fakat puno, iako su oni već sada svi nabavili neke kartice i mikrofone. Oni snimaju samo demoe za bend, ali svejedno, uče kakva je ta druga strana rada i kreativnosti. Vjerujem da je njima velika pomoć s moje strane da je došao netko tko kreativno želi sudjelovati, pisati mjuzu i imati ideje kako ćemu pristupiti i snimiti. Ipak, ja sam jako puno naučio otkako sam ušao u bend, a i meni je mega iskustvo raditi s Jurom i Pavlom iz Svadbasa s kojima završavamo album. Njihov pristup je meni jako blizak i svaki put imam priliku nešto naučiti.

Pavelov album “I mi smo došli na red” dobio je mnoge odlične recenzije i pohvale. Kako se ti zbog toga osjećaš? 

Tomislav: Super! Realno, nemam ogroman i laskav rezime, pogotovo u nekom mainstream smislu, što taj album je. Cijela priča s tim albumom je nastala zato što smo Aljoša i ja fakat dobri frendovi. Poznajemo se još iz Ramireza u kojem smo zajedno pisali mjuzu i radili cijeli album. To je bila koprodukcija s naše strane, sudjelovanje cijelog benda. Na prošlom albumu Pavela sam ja samo svirao bas i to je bio totalno drugačiji pristup. To su bile njegove pjesme, a ne moje i ja sam se morao prilagoditi tome. Na jednoj od naših tisuću cugi sam ga posjeo i rekao što ja mislim kako treba izgledati njegov sljedeći album, kakav zvuk i formu treba imati po mom mišljenju. On je na kraju bio dovoljno lud i rekao da može. Ja sam prijatelju išao napraviti album i onda skužiš da je to najbolji pristup. Nije ti na prvom mjestu lova ili da se priča o tebi već da jednostavno napraviš da album zvući onako kako ti misliš da bi trebao zvučati. Ako osoba za koju to radiš to prihvati, to je super.

tomislav šušak 2

Je li Aljoša imao neke druge ponude za snimanje tog albuma, možda od nekih poznatijih producenata?

Tomislav: Je.

Dakle, bacio se?

Tomislav: Je, grlom u jagode. I prošli album mu je dobro prošao tako da je privukao puno veća imena za ovaj i da, bilo ih je više u igri.  Respect njemu. Nije to natjecanje i na kraju dana on mora odlučiti s kime hoće raditi. Ovaj album je super ispao i Aljoša mene nakon snimanja posjeo i rekao da mu je to bilo super iskustvo i najbolje snimanje do sada, a opet to nije garancija da ćemo i sljedeći raditi skupa. To je njegova odluka i tako to mora biti da bi on bio zadovoljan.

Prošla godina ti je bila poprilično natrpana obavezama, svirke s Vatrom, produciranje            albuma… Kako stižeš sve?

Tomislav: Teško ili nikako. Jako puno te nema doma. Ja sam prošle godine imao jedva tri slobodna vikenda, dakle, ne možeš snimati vikendima. Mi smo čak imali dogovorni godišnji što znači da je bend morao odbijati sve svirke u periodu od dva tjedna. Ja sam otišao na godišnji sa kompom, karticom, slušalicama i radio. Tako da ne stigneš sve, ali zato odbijaš jako puno toga. Sreća što imam neka primanja što od benda, što od ovog posla pa se skupi za režije i najam. Ako se ne pomamiš previše, skužiš da je bolje odbijati poslove za koje misliš da ne možeš savjesno odraditi.  

Radiš i za Šlep Šou. Kako je došlo do toga i što točno radiš u emisiji?

Tomislav: Oni su pilot emisiju radili s Vatrom i tada sam upoznao producente i snimatelje te skužio kako se snima. Prvo pitanje mi je bilo mogu li ja za tu epizodu dobiti te kanale i izmiksati to. Zamolio sam ih i oni su poslije toga bili  ful zadovoljni s tim, a realno nisu imali osobu u planu za taj posao. Imali su snimatelje i to, ali ipak netko treba napraviti miks. Druga epizoda je bio Pavel pa su me zvali da i na to uletim i nakon te dvije epizode su rekli da ostanem raditi cijeli  show . U principu je to to.

Naravno da Coco miksa Jinxe umjesto mene i svaki bend koji ima svog čovjeka za to, samo dajte, a sve ostalo dolazi meni. Ja ti u principu dobijem kanale pjesama, napravim miks i master za televiziju te pošaljem. Uredim to koliko god mogu. Super je to iskustvo zato što je to baš tehničko tezgarenje. Obična audio reparacija šumova i buke, pa nakon toga uređivanja forme te pjesme koja se izvodi u vrlo nestudijskim uvjetima. Primjerice, Pavel je snimao na Zrinjevcu pored fontane i tramvaja, to su u ovom poslu problemi. Na neki način je kreativno i neću lagati da je jednako kreativno kao raditi muziku, ali stvarno naučiš puno toga.

Kako izgleda tvoj studio?

Tomislav: Izgleda kao tavanski prostor u kojem sam ja prije imao spavaću sobu. Trenutno sam u velikim radovima i selim studio u podrum u kojem ću složiti akustiku kako hoću i uložiti relativno velike novce u to. Svodi se na to da imam tri sobe, jedna je režija koja je okružena instrumentima i opremom i dvije sobe u kojima se snima. S jedne strane to ne izgleda poput lijepih studija koje vidiš na slikama, ali s druge strane mislim da je to olakotna okolnost zato što ne izgleda kao hladan prostor nego kao nečiji dom. Između ostalog, drago mi je da je taj Pavelov album tako dobro prošao zato što je snimljen u skromnim uvjetima i skromnoj opremi, a zvuči super. Fora je dobiti situaciju kada ljudi dođu i misle “u što sam se uvalio”, a na kraju zvuči super. Na tom tavanu sam snimao svašta, od nafrljenih pojačala do tube.

A kako bi izgledao tvoj idealni studio?

Tomislav: Ne bi bio daleko od ovoga. Bilo bi puno stvari vezano za Star Wars, to sigurno. Primarno u što ulažem je što više instrumenta i načina za ispoljiti nešto, bilo ja sam ili netko tko dođe, da može primiti mandolinu, metalofon,  sintheve ili što već treba za prenijeti ideju. Na taj način naučiš svirati puno toga, a ja sam ušao u to zbog zvuka. Sve je to začarani krug Moj idealni studio bi imamo mikrofona i predpojačala koliko mi treba, a to nije puno, a sve dalje je što više instrumenata i prostor koji zvuči lijepo i ugodan je, jer je to presudno.

Koje su odlike dobrog producenta?

Tomislav: Dvije kvalitete koje bi trebao imati su svakako strpljenje i odnos s ljudima. Ja sam to skužio zato što sam u privatnom životu glasan, napasan i pričljiv, ali kada radim posao imam apsolutni respect prema osobi s kojom radim, tko god to bio. Ta osoba je na prvom mjestu, a ne ja. Sve dalje od toga je fakat lako, tehnički dio se sjedne i nauči.

Što za tebe znači biti producent?

Tomislav: Ne nametati se, osim kada treba. To je kao kada dobiješ ključ od auta i trebaš osobu dovesti do neke točke. Ja sam tu da pomognem i u onom trenutku kada ja nabijam ili tjeram nešto, ja više ne radim svoj posao kako treba. Moje pitanje je kako pronaći onaj trenutak ili stvar u pjesmi koje se sama osoba možda nije sjetila, ali ne u moju nego u njegovu korist.

Radio sam u puno studija u kojima producenti, nazovimo ih tako, stavljaju sebe na prvo mjesto, što je mene uvijek užasno iritiralo. Ja njemu dođem odsvirati nekakav  take i sad ti mene daviš dva i pol sata s postavljanjem mikrofona čisto da mi pokažeš kakve mikrofone sve imaš. Kada dođe trenutak da se stisne  rec ti si već izmoren i ne možeš odsvirati. Htio sam uči u to i naći metodu u kojoj će izvođač biti na prvom mjestu. Ti pripremiš što više terena za njega tako da u roku od 10/15 minuta otkad je ušao u studio možemo stisnuti  rec i raditi ono što njega zanima, a ne da ja ispoljavam svoj ego.

Koliko ti tri osvojena Porina do sada znače za posao?

Tomislav:  Za bendove bih rado rekao da znači nešto, ali realno ne znači ništa. Posla nećeš dobiti više, eventualno jedna svirka više taj mjesec kada si po novinama, ali to brzo splasne. Nije to kao vani kad primjerice dobiješ Grammy pa tvoj agent može jednostavno svim klijentima poslati kružni mail u kojem objašnjava kako ti je cijena upravo 40 ili 50 posto viša. Što se tiče Porina za aranžman za “Čuvaj me”, skužiš poslije toga da se više ljudi okreće za tobom i da te shvaćaju ozbiljnije, jer je to ipak više strukovna stvar recimo, pa ljudi ipak gledaju tko im je napravio nešto dobro i možda ti se obrate. Ali iskreno, to je jedan vikend kada te potapšaju po ramenu i dobiješ kipić, ne puno više.  

Gdje ti držiš svoje kipiće? 

Tomislav: Vatrin je kod mene i još uvijek ne znam što bih s njim. Ne možeš ga stavit u WC, jer je to bahato. Ako kažeš da si ga spremio, ispada da lažeš ili se preseravaš. Prvih par mjeseci sam ga držao u sobi za snimanje. Mislio sam si, soba izgleda odvratno, a ako stavim Porina unutra ljudi će misliti “ajde dobio si Porina iz ove sobe” pa imaš kredita. Onaj kojeg smo dobili za Kinoklub mi je bio ljepši, a dali smo ga frendici jer se ne možeš dogovoriti kome će ići obzirom da dobiješ samo jednog. Ovaj za Pavel je išao Aljoši, išli smo logikom da ja imam već dva, a njemu je bio prvi. U krajnju ruku njegova je pjesma i aranmman je zajednički.  

Ulaziš li ti uvijek u aranžmane u projektima koje radiš? 

Tomislav: Da, moj pristup radu je da ako radiš samnom onda taj kreativni dio posla radimo zajedno. Ne želim biti glorificirani snimatelj već sudjelovati u tome. U neku ruku na jedan zdrav način nemam  respect prema tome jer nije moje i uđem u mentalitet u kojem imam manje obzira nego prema nečemu što sam sam stvorio i radim što god ja mislim da treba napraviti. Tu sam da predlažem takve stvari, možda nešto što nekome neće pasti na pamet. 

Imaš li neke trikove u snimanju? Koje možeš otkriti, naravno. 

Tomislav: Rakija prije snimanja za opuštanje i stara provjerena metoda kada kažeš osobi “ajmo samo proći kroz pjesmu” i onda stisneš  rec  bez da si mu rekao zato što jako puno ljudi ima tu prokletu  rec  tremu, a nerijetko ispadnu iz toga super rezultati.  

Koje ti je bilo najteže snimanje do sada? 

Tomislav: Nedavno sam snimao muziku za jednu reklamu u kojoj se snimala harfa koja u spektrumu zauzima toliko frekvencijskog prostora da je teško to sve pohvatati kako Bog zapovijeda i ukoliko na kraju dana nisi zadovoljan s napravljenim poslom, moraš vidjeti kako to zamaskirati kako spada. Teška su snimanja kada su u pitanju pjesme koje su ljudima pri srcu. Aljoša je na albumu napisao jednu pjesmu za svoga djeda i to je bio težak trenutak za njega pa i za mene jer u tom trenu uvijek želiš još više.  

Misliš li da snimanje istodobno izvlači ono najbolje i najgore iz glazbenika? 

Tomislav: Da, svakako da. Većinom se trudiš dobiti ono najbolje, ali zajebano je. Kada god radiš s nekim tko nikada nije snimao i kada mu pustiš snimku te se on napokon čuje, osoba se zamrzi. Shvati da nije u tempu, tonalitetu, da se uopće nije čuo itd. Ja uvijek furam tu neku kućnu atmosferu koja, nadam se, izvlaći najbolje iz ljudi. Ta opuštenost ti dopušta da budeš iskren u svemu tome. Na kraju dana, cilj je izvući ono što ta osoba osjeća, bila to frustracija, ego, bol… 

Jesi li kada razmišljao o povratku u Kanadu obzirom da si tamo proveo dio života? 

Tomislav: Ne. Prvo, vani je to puno ozbiljniji, skuplji i veći posao nego kod nas. Ja sam napravio studio da bih se ja mogao kreativno baviti muzikom, a ne da bi se nužno bavio samo snimanjem. Ja sam ovdje i snimatelj i mikser, još i editiram, produciram i sviram i kada to sve skupa skupiš, onda je to suuper iskustvo. Ali baš da dvanaest sati dnevno postavljam mikrofone i čekam da netko nešto odsvira…to ne. Kao drugo, meni je u Kanadi bilo super i volim otići tamo iako nisam dugo bio, ali nije to stil života koji meni paše. Tamo ne bih mogao piti kavu srijedom u podne.

Za kraj, s kime bi volio još surađivati? 

Tomislav: Volio bih snimati s Tomom Pettyjem ili biti samo muha na zidu dok Nine Inch Nailsi nešto rade. Kod nas bi mi bilo fora samo snimiti neki bend obzirom da sam u zadnje vrijeme bio jako uključen aranžmanski i svirački u projekte, ne znam koji doduše. Samo imati neki gotov proizvod koji onda s bendom poliraš umjesto da radiš iz nule. To na stranu, kroz Šlep Šou sam skužio koliko muzike ima. Neki dan sam radio Dragu Diklića, pa General Wooa što mi je super jer sam ja kao klinac išao na Gradec i brijao na Tram11. Ipak, dvije epizode su mi bile najdraže, a to su The Bambi Molesters s kojima bih recimo htio raditi i Meritas o kojima nisam dovoljno znao prije emisije. Eto, s njima bih svakako jednom probao raditi, pa ako žele me se lako kontaktira!

Ček dis aut