Bilo je hard, al’ bilo je i bop

Oglas

B. Marsalis CBDrugog dana VIP jazz festivala sretnici koji su uspjeli ući u kino SC-a prisustvovali su koncertu Branford Marsalis Quarteta u sastavu Branford Marsalis / saksofon, Eric Revis / bas, Justin Faulkner / bubnjevi i Joey Calderazzo /klavir.

Da ne duljim, radilo se o prokleto dobroj svirci. Na sceni je bio band u naponu snage i to se osjetilo već na samom početku koncerta, na kojem su otprašili nabrijani hard bop ne udvarajući se publici, niti trošeći vrijeme na predstavljanja i krasno-nam-je-ovdje klišee. Kvartet sliči dobro podmazanom stroju u kojem se točno zna što je čiji zadatak. Iako su redom briljantni tehničari, ono što ih izdiže daleko iznad prosjeka je činjenica što nisu samo zbroj vrsnih instrumentalista, nego vrlo homogena cjelina koja kao takva vrijedi više od zbroja svojih dijelova.

Branford, jedan iz jazz dinastije Marsalisa, neosporni je vođa sastava, iako se to više osjeti u suptilnim detaljima aranžmana, nego što je vidljivo u smislu nekakvih komandi ostalima na sceni. A publika je stvarno imala sreću, jer je bilo očito da se glazbenici na sceni vrlo dobro zabavljaju, ne spuštajući pritom gard niti za jedan trenutak. Jednostavno, to nije bio još jedan dan u uredu, nego jedan od onih dana kada im se sviralo.

Calderazzo, Revis i Faulkner su čas ritam sekcija impresivnog swinga, koja u trenutku zamaha ruši sve pred sobom, da bi se odmah nakon toga pretvorili u suptilnu glazbenu podlogu za Marsalisove solističke dionice. Dinamički su upravo savršeni, a prijelazi iz crescenda intenzivnih slobodnijih struktura u pianissimo pasaže – često i unutar jedne kompozicije – su im naprosto maestralni. No, to nije ritam sekcija bez osjećaja za melodiju, a tu prednjači Calderazzo koji telepatski komunicira s vođom sastava. Rezultat je osjećaj da je svaka skladba dorađena glazbena slika, kojoj se nema što dodati niti oduzeti.

Nešto o mlađim članovima banda. Revis je tehnički i ritmički besprijekoran, s dobrim osjećajem za melodiju. U podužoj solo dionici pokazao je sve što zna, zaustavljajući se na samom rubu koji dijeli improvizacijsku kreaciju od brzog nagomilavanja nota, kojem su mladi jazzisti gladni nastupa i iskazivanja često skloni. No pravo i najveće iznenađenje koncerta je bio fenomenalni (navodno tek 18-godišnji !) bubnjar Faulkner. Čudo od bubnjara, za kojeg niti uz najbolju volju ne mogu naći niti jednu jedincatu stvar koja bi maker izdaleka ličila na prigovor. Prava lokomotiva – u Blakeyevskoj maniri “gura” čitav band naprijed – s istovremeno vrlo istančanim “sluhom” za detalje često dinamički, ritmički i melodijski zahtjevnih Marsalisovih kompozicija. Tog momka svakako treba pratiti , jer je takav talent da naprosto ne mogu vjerovati da neće ostvariti respektabilnu karijeru.

VIPJazz 001_1Na kraju – gazda. Kad kažem da je Branford potpuno sazrio i kao izvođač i kao kompozitor sigurno ne govorim ništa novo ni posebno originalno. Međutim, impresivan je njegov izvođački naboj i lakoća kojom kontrolira zvučnu sliku. Vulkanske erupcije na tenor saksofonu smjenjuju vinjete i krokiji koje izmjenjuje s posebno raspoloženim Calderazzom. A kad se dohvati sopran saksofona ne znaš ostavljaju li jači dojam balade koje zvuče zaista produhovljeno ili vrišteće free dionice u koje kao u kotao uvlači i ostale glazbenike, a i publiku.

Što reći na kraju nego: bilo je hard, al’ bilo je i bop.

napisao: Dinko Prpić  (na slici desno)
foto s afterpartya: N.Krakar

Ček dis aut