Bis ili ne bis, ali Sonny Rollins u Zagrebu – heeeej!

Oglas

Sonny Rollins DogPrvog dana VIP jazz festivala organizator je krenuo „ravno u glavu“ i festival je u Velikoj dvorani Lisinskog u četvrtak, 5. studenog otvorio najveći živući tenor saksofonist Sonny Rollins.

Bilo je lijepo vidjeti dvoranu ispunjenu do posljednjeg mjesta, a i više od toga. Nisu bili rijetki ljudi koji su poveli i djecu. Očito je glas koji bije Rollinsa učinio svoje, jer je krhki starčić već na ulasku na pozornicu doživio ovacije. Publika je zaista bila puna entuzijazma, a glazbenici su to osjetili i bez puno uvoda i okolišanja prešli na svirku.

Princip Rollinsovog banda je jednostavan: čvrsta četveročlana ritam-sekcija, koja se sastoji od bubnjeva, udaraljki, gitare i basa drži elastičnu i čvrstu podlogu na koju Rollins nadograđuje svoja sola, praćena trombonom Cliftona Andersona, u pravilu zaduženim za nijansiranje. Takav princip ne isključuje prostor da svaki član sastava pokaže svoje znanje i sposobnosti, a ovog im je puta veteran zaista dao vremena da to učine.

Osamdeseta godina je za vratom, i to se na Sonnyju vidi, ali srećom još i ne osjeti u potpunosti u njegovoj svirci. Logično je, nema tu više nekadašnje vulkanske energije, bujice improvizacija na temu koje su znale trajati po nekoliko minuta, ali magija je ostala i u nekoliko se navrata osjetila i na ovom koncertu. Lucidnost i razgovjetnost ideja još su uvijek tu, a nepresušna imaginacija srećom još uvijek nije napustila starog majstora. Ako je nekome nedostajao tenor madness, tu je bio uobičajeno sjajno izvedeni calypso koji je razgalio prisutne.

U devedesetak minuta nastupa bez pauze band je izveo sedam tema, koje su prema kraju bile sve bolje i intenzivnije odsvirane. Nakon početnih dvadesetak minuta zagrijavanja autorovim originalima, kod izvedbe „My One and Only Love“ Sonny je već bio na „radnoj temperaturi“ koja je vrhunac dosegla već spomenutim calypsom i obradama standarda koje nisu zaostajale za onima od prije nekoliko desetljeća. A kad se Rollins dohvati neke teme, ponaša se kao dijete s igračkom: rastavlja je i sastavlja uvijek na novi, ali i logičan način, pa se naizgled nezadovoljan učinjenim vraća i preslaguje ponovo i ponovo, sve dok stvar ne poprimi konture koje je zamislio.

Pouzdani dugogodišnji suradnici Anderson i Cranshaw ga pritom „čitaju kao knjigu“ i postavljaju okvir u koji se izvrsno uklapaju mlađi suradnici: Broom, Watkins i Yuen, koji su  pojedinačno dobili i više nego dovoljno prostora da se razmašu i pokažu što su naučili uz jednog od najboljih učitelja koje mladi jazzist može zamisliti. Publika je i njih prihvatila vrlo toplo, nagrađujući ih dugotrajnim aplauzima za solističke dionice.

Nakon završetka posljednje odsvirane teme publika jednostavno nije htjela pustiti živu legendu da ode tek tako. Višeminutni pljesak i ovacije natjerale su Rollinsa da se vrati nekoliko puta pozdraviti publiku, ali je očito da je u nekoliko vrlo energičnih izvedbi s kraja koncerta stari tenorist došao do limita fizičkih snaga, te nije bilo bisa.

Nije bitno. Došli smo u Lisinski i čuli i vidjeli nešto o čemu ćemo moći pričati prijateljima ili djeci još dugo. Bis ili ne bis, ali Sonny Rollins u Zagrebu – heeeej!

napisao: Dinko Prpić

Oglas