Capisconne – Time Traveling (2014.)

Oglas

capisconne_time_travellingpiše: Vladimir Jelinčić

Još od izdavanja albuma „Bava“ 2003. godine, pravog remek-djela modernog jazza, Ivan Kapec je od svih hrvatskih jazz gitarista možda najviše širio horizonte žanra. I ovdje geografski predznak treba uzeti uvjetno jer je u svojoj karijeri Kapec snimao za strane diskografske kuće i osvajao ljestvice preko oceana. Zato nije bilo nikakvo iznenađenje, kod otvaranja novog cd-a „Time Traveling“, pročitati predgovor Johna Kelmana s eminentnog AllAboutJazz.com portala. Za razliku od također nedavno izdanog albuma „Sonic Dyptich“, koji je više naginjao komornom frisellovsko-motianovskom ugođaju, na albumu „Time Travelling“ svira puna jazz-fusion postava pod imenom „Capisconne“ koju još sačinjavaju Hrvoje Galler na klaviru, Hrvoje Petek na basu, Miha Vlah na bubnjevima i Hrvoje Nikšić na specijalnim efektima.

Kao što i koncept sastava sugerira, na ovom albumu radi se o pogledu na eru fusiona i groove-a iz 70.-ih godina, ali iz jedne modernije perspektive. Da jazz ima svoje cikluse i trendove najbolje svjedoči da je otprilike u istom trenutku, ali sasvim neovisno, s druge strane Atlantika, poznati gitarist Dave Stryker izdao album sličnog koncepta „8-track“.

Album se sastoji od devet skladbi koje otvaraju „Eight hours for all“ i „Gvilji“ koje nas svojim brzim ritmom i električnim klavirom vraćaju u groove 70.-ih, da bi već u idućima, „Zonama sekot“ i „Zona V“ tempo malo usporio, a akustični klavir zamijenio električni, u pravoj post-fusion maniri. Na samoj sredini, skladba „Children’s dance“ spaja sve ono najbolje što smatramo jazzom uz izvrsnu bubnjarsku narativu, no već u idućoj „Halley’s view“ tempo se opet ubrzava uz zvukove retro-style elektronskih efekata. Kontemplativna balada „Gorz“ možda asocira na najbolja vremena Pat Metheny grupe, dok „Sinbad“ najviše ističe za ovaj album tako bitan, a u jazzu često zanemarivan interplay gitare i klavira. Naslovna skladba na kraju, što i priliči, daje sveobuhvatnu rekapitulaciju albuma, ali ovog puta u obliku produljenog jam sessiona.

Iako su gitara i klavijature u prvom planu, ovaj album ne bi bio uvjerljiv bez izvrsne ritam sekcije.

Kad su gitaristi mlađeg naraštaja u pitanju, vrlo često se postavljaju pitanja o utjecajima. I da, čuje se ovdje i Martino, Metheny i Abercrombie. Međutim nakon tolike karijere, postalo je evidentno da Kapec ima svoj jedinstveni sound i tone i lako ga je prepoznati u bilo kojem muzičkom žanru ili podžanru, zvalo se to jazz ili ne.

Također, što je danas sve rjeđe, ovaj je album izdan na pravom cd-u pod etiketom Dancing Beara i to s vrlo kvalitetnom produkcijom tako da će dobro leći na liniju svakog audiofila. Ovo je jedan od onih jazz albuma koji se može satima slušati, a da ga ne morate gasiti kad dođu gosti.

Ček dis aut