Drugi dan N.O.Jazz festivala…

Oglas

VijayIyerDrugog dana 10. izdanja N.O. JAZZ festivala u Teatru&TD nastupili su Vijay Iyer i Paradox Trio Matt Darriau-a.

Vijay Iyer započeo je večer solo klavirskim recitalom. Radoholični pijanist, matematičar i fizičar u cijenjenom Downbeat-ovom kritičarskom izboru od 2006. je godine gotovo pretplaćen na prvo mjesto u Rising star kategorijama za jazzista i kompozitora godine.

Inače poznat po velikoj sklonosti suradnji sa širokim izborom umjetnika poput Steve Colemana, Roscoe Mitchella, Cecil Taylora, Wadada Leo Smitha, Mike Ladda, Oliver Lakea, ili DJ Spookyja, Iyer je otkrio da mu je ovo prvo solističko iskustvo „ovako daleko od kuće“ i krenuo na posao. I odmah se vidjelo da će oni koji su očekivali da će u Zagrebu promovirati posljednji nosač zvuka, nazvan Historicity, snimljen u postavi klavirskog trija, a na kojem se osjećaju utjecaji alternativnog rocka, Motowna, evergreena i etničke muzike ostati kratkih rukava.

Umjesto toga Vijay je virtuozno meandrirao, zasipajući nas brzo odsviranim pasažima, zatvoren u svoj svijet u koji je pokušavala ući i vrlo blagonaklona publika. Prvih je pola sata nastupa to međutim bilo vrlo teško. Sve je ličilo na emotivno hladnu svirku-zagrijavanje negdje u hotelskoj sobi ili na tonskoj probi. A kad je najavio seriju kraćih skladbi kojima „pokušava opisati izvanosjetilnu percepciju“ počele su mi se paliti alarmne lampice.

Srećom, nije trajalo dugo. Simpatični je Iyer vjerojatno shvatio da je pretjerao sa svojim romanom toka svijesti, pa je najavio Jacksonovu (u stvari Porcarovu) Human Nature, gdje su se konačno u izvedbi počele pojavljivati i emocije. Nastavak s Bluesom za Sun Ra i Ellingtonovom Black and Tan Fantasy bio je još bolji. Publika je osjetila da dolazi na svoje i natjerala ga na bis u kojem je još jednom pokazao raskošno tehničko umijeće, poznavanje jazz povijesti i bogatstvo ideja. Završilo je bolje nego što je počelo. Ipak, zaključno – falilo je tu meraka…….

Paradoks Paradox Trija, koji je nastupio nakon Iyera, je u činjenici da je to zapravo kvartet, predvođen multiinstrumentalistom Mattom Darriauom, nekadašnjim članom The Klezmatics, koji su svojim nekonvencionalnim tretmanom tradicionalne židovske glazbe i jazza u devedesetima stekli svjetsku slavu. Ekipa nije ponovila Vijayovu grešku i odmah je energičnim ulazom u svirku dobila publiku na svoju stranu. Osim toga, balkanska, klezmer, keltska i romska glazba kojima je glazba kvarteta snažno obojena kod nas su u pravilu dobro primljene, jer za najveći dio te baštine zagrebačkoj publici ne treba objašnjavati korijene i pripadajući feeling.

Uz Darriaua Paradox Trio čine gitarist Brad Shepik, violončelist Rufus Cappadocia te makedonski udaraljkaš Sejdo Salifoski. I dok se na Shepiku vidi da je čista jazzistička škola, Cappadocia i Salifoski su – uz standardno odličnog vođu grupe – vrlo ugodno iznenađenje. Prvi suvereno, ali i emotivno barata čelom i osmožičnim basom i tehničku bravuru koristi da pojača doživljaj skladbe koja se izvodi, ne pretvarajući je u nešto slično trčanju na traci. S druge strane, Salifoski se u ozračju glazbe koju izvode osjeća kao riba u vodi i s lakoćom prati, a ponekad i „gura“ članove banda u nova glazbena istraživanja.

napisao: Dinko Prpić



Ček dis aut