Free jazz, punk & noise

Oglas

lean_left_1Kao šećer na kraju, s malim zakašnjenjem, organizatori N.O. Jazz festivala odlučili su svoju vjernu publiku nagraditi besplatnim koncertom skupine Lean Left, koju sačinjavaju trenutno najpoznatiji  free-jazz saksofonist Ken Vandermark, njegov dugogodišnji suradnik, bubnjar Paal Nilssen-Love i dvojica veterana nizozemske punk-noise scene, gitaristi Andy Moor i Terrie Ex.

Premda je Ken Vandermark u prošlosti svirao s gitaristima, odnosno čak i violončelistima koji imitiraju gitaru, teško je bilo predvidjeti što će dvije gitare donijeti, odnosno hoće li preuzeti glavnu riječ saksofonu.

No, već u prvim taktovima, bilo je jasno da glavnu ulogu imaju bubnjevi i saksofon, dok gitara obogaćuje prvenstveno ritmičku i harmonijsku pozadinu.  U prvoj skladbi, zbog problema s pojačalom, nismo mogli čuti Andya Moora, pa je Terrie Ex samostalno odsvirao gitarističke dionice, što je čak možda bilo i prigodno da publiku postupno uvede u koncept zvuka koji će kasnije dobiti puno žešću zvučnu kulisu. Rijetko kada se može vidjeti dvojicu gitarista koji toliko sinkronizirano sviraju ne baš jednostavne ritmičke dionice.  Solo dionice su bile daleko od rokerskih sola, više su nalikovale na kreativno dobivanje različitih zvukova koristeći razne rekvizite, od metalnih šipki do keramičkih palica. U glazbenom smislu, najlakše bi bilo ovaj gitaristički stil opisati kao nešto između rane Metallice i Lestera Bowiea.

Ovakva zvučna kulisa omogućuje Kenu Vandermarku izvrsnu podlogu za sviranje sola i improvizaciju.  Ken Vandermark inače je jedan od rijetkih saksofonista koji može svirati u duetu s bubnjarom, a da to ne zvuči naporno nakon dužeg slušanja, a kada za bubnjevima sjedi Paal Nilssen Love, zvuk dobije još jednu jaču dozu energije.  Stoga se teško oteti dojmu da se skupina Lean Left sastoji od dva dueta, bubnjeva i saksofona te dvije gitare.  Međutim sinergija između ova dva dueta je upravo ono što čini ovu skupinu jedinstvenom i drugačijom.

Ni u jednom trenutku se nije osjetilo nadglasavanje jednog instrumenta nad drugim, a fleksibilnost ovakvog glazbenog koncepta najbolje je bila vidljiva u zadnjoj kompoziciji kada su gitare i dalje svirale akorde u brzom ritmu, a saksofon je umjesto soliranja držao groove u pozadini.

Sinoć je zagrebačka publika, bez obzira koliko već navikla na avangardnu i free glazbu, imala prilike vidjeti jedan novi glazbeni koncept, koji posebno dobiva na težini kada ga promoviraju već provjereni veterani.

napisao: Vladimir Jelinčić



Oglas