Kratka povijest jazza (3.dio)

Oglas

Ragtime

RAGTIME I NEW ORLEANS

piše: Dinko H. Sansky

Nekako pod ruku s bluesom, ide i ragtime. U svojoj biti ragtime je klavirska glazba. Crni glazbenik u toj glazbi želi imati i elemente iz pradjedovine. Za ovakvo sviranje, čini se da je tada trebalo nešto više od klasične glazbene naobrazbe. Tu su crni glazbenici bili u prednosti, svirali su i učili ono što im se svidjelo i kako im se svidjelo, nisu bili «robovi» strogog glazbenog zapisa.

Značenja improvizacije i osjećaja u jazzu svjesni su, vjerujem, i oni koji ne prate jazz glazbu. Otklon od formalnog glazbenog školovanja, u ranim jazz fazama neosporno je značajan, i bez toga, uvjeren sam jazz bi bio prilično sterilan, ako bi ga uopće i bilo. Izričaj kroz osobni glazbeni osjećaj jača individualnost, a i to je jedna od bitnosti jazza.

Slobodno možemo reći da se u svojim ranim danima jazz učio «s koljena na koljeno».

Ragtime, osobito popularan između 1897. i 1918. godine, ponekad nas podsjeća na western filmove. Glazba je to koja je sastavnica jazza.

imageTeško je reći tko je skladao prvi ragtime, iako je izraz prvi put iskorišten u naslovu «My Ragtime Baby», Freda Stonea, ali neovisno tko je bio prvi, svakako najveći ragtime glazbenik bio je Scott Joplin (1868. – 1917.), «kralj ragtimea».

Prvim svjetskim ratom ragtime malo gubi dah. Joplin 1917. godine umire u psihijatrijskoj ustanovi, emotivno rastrojen (postoji verzija da je imao i sifilis!).

Njegovom smrću nekako završava doba ragtimea, ali glazba je to koja se i danas često čuje. Joplinova čuvena skladba «The Entertainer», osim nebrojenih verzija u različitim filmovima, čuje se i u filmu «Žaoka».

New Orleans možemo nazvati kolijevkom jazz glazbe, ali činjenica je da jazz nastaje na mnogo širem prostoru koji su nastanjivali američki crnci. Ipak, ona jezgra, ono «nešto» krenulo je iz New Orleansa (možda riječnim parobrodima i orkestrima koji su svirali na njima), nošeno dalje, do Chicaga i do cijelog svijeta. Grad je od svog osnutka 1718. više pripadao francusko-španjolskoj kulturi. Doista, Francuska je bila «starija sestra» New Orleansa.

Tu su posebnu kulturu razvijaju crni Kreoli. Očevi ili djedovi bijahu im Francuzi ili Španjolci, no Kreoli su, miješanjem rasa, rođeni na američkom tlu. Smatrali su se ne-crncima, posebnom aristokracijom, govorili su lokalnim francuskim i slali djecu u Pariz na školovanje.

Čitali su note, svirali glazbu blisku bjelačkoj, pomalo s visoka gledajući na glazbenike iz crnačke populacije, koji, eto, nisu znali note i svirali su «tamo nekakav» blues.

Bitno za jazz je i vrijeme završetka španjolsko-američkog rata, 1898. godine. Rashodovana vojna glazbala bila su jeftina, svi su ih mogli kupiti. Svira se posvuda, siromašna crna djeca dobila su mogućnost svirke na dobrim glazbalima.
Nastavak na slijedećoj stranici –>

Ček dis aut