MIX.REPORT: Nils Petter Molvaer u Ljubljani 16.11.09.

Oglas

nilsNils Petter Molvaer ujedinjuje jazz, house, ambiental i elektroniku, stvarajući po vlastitoj definiciji „moguću zvučnu kulisu“, odnosno „sklad i ravnotežu kristalne čistoće zvuka akustične i elektronske muzike“. Odraz takvog pristupa je i posljednji album Hamada, izdan sredinom godine (Emarcy), kojeg Molvaer i promovira turnejom koja ga je dovela u Ljubljanu.

Na pozornici u Ljubljani uz njega su bili još dva glazbenika: Stian Westerhus na gitari in Audun Kieve na bubnjevima. Uz njihovu pouzdanu suradnju Molvaer, koji se osim trubom bavi i računalom, pomoću elektronike i promišljeno minimalističkih svjetlosnih efekata stvara ambijent odnosno bolje rečeno soundscape sa zadnjeg nosača zvuka. Radi se o tihoj, suptilnoj, besprijekorno produciranoj glazbi, koja je fluidna, a tekstura je često bitna koliko i melodija. Rezultat je mješavina elektronske ambijentalne glazbe s natruhama jazza, rocka, popa i još koječega.

Norvežanin je zvuk trube propuštao kroz različite elektronske filtere, pjevao kroz nju i udarao po njoj, dok je Westerhus često svirao svoj instrument gudalom. Molvaerov nastup zapravo se ne bi mogao nazvati koncertom u uobičajenom smislu te riječi, jer ne poštuje uobičajene strukture. Skladbe se pretapaju jedna u drugu, a zvuk se prepliće sa svjetlosnim efektima. Originalni zvuk instrumenata pritom je u pravilu elektronski obrađen – „najkonvencionalniji“ u svemu ostaju bubnjevi, koji imaju specifičnu ulogu: pošto se za osnovni ritam brine elektronika, do izražaja može doći bubnjareva kreativnost u nadogradnji zvučne slike.

Iako kažu da su prethodni nastupi medijski i koncertno atraktivnijih Mike Sterna i Marcusa Millera bili i bolje posjećeni, odziv publike je bio vrlo dobar. Osim nas iz Hrvatske, nisu bili rijetki ni Austrijanci, a niti Talijanima nije bilo mrsko doći u Ljubljanu da vide electrojazz atrakciju. Zauzvrat, dobili su devedesetak minuta glazbe koju su vjerojatno i očekivali.

E sad, tu počinje moj problem. Molvaera sam naime prvi puta čuo prije desetak godina, a radilo se o albumu fuzije jazza i elektronske muzike, debitantskom i još uvijek i najpoznatijem albumu Khmer, snimljenom za Manfred Eicherov ECM. Taj je album bio sve prije nego tipični ECM album – na podlozi ritma hip-hopa zvukovi Molvaerove trube po pristupu i kreativnoj upotrebi elektronike podsjećali su na Milesa iz 70-ih. Sve je i tada bilo nekako nordijski prigušeno, ali ispod površine se osjećala potmula grmljavina i iznad svega snaga. Ukratko, Khmer je zvučao moćno!

Danas te snage u Molvaerovoj glazbi nema. Iako je ponuđeni soundscape potpomognut sofisticiranom upotrebom svjetla na trenutke djelovao vrlo dramatično, nakon nekog vremena stvar počinje kliziti u predvidljivost i dosadu, stavljajući na kušnju slušaočevo strpljenje. Svaki koncert bi prije svega trebao biti razmjena energije izvođača i publike. Ovdje to jednostavno nije bio slučaj. Nadajmo se da će skorašnji ljubljanski nastupi Tony Allena i Living Colour popraviti stvar što se energije, dinamike i razigranosti nastupa tiče i opet nas iz lijepe naše magnetnom snagom dobre glazbe privući u deželu.

napisao: Dinko Prpić



Oglas