Prva dva dana 7. VIP ZAGREB JAZZ FESTIVALA

Oglas

vipjazz-1

piše: Dinko Husadžić Sansky

Prosječnog hrvatskog jazzoljuba može oduševiti činjenica i pitanje kojim to harrypotterovskim čarobiranjem Dražen Kokanović uspijeva iz godine u godinu u Hrvatsku dovoditi apsolutno prvu ligu svjetskog jazza, ali ono što obara s nogu je spoznaja da smo zahvaljujući Draženu u mogućnosti pratiti zbivanja zbog kojih smo ranije uglavnom morali imati putovnicu.

Tako je i ove godine. Iznimno jak popis sudionika ne ostavlja prazno mjesto u Kinu SC-a, a već prve dvije večeri, s nastupima McCoy Tynera i Patha Methenyja, u potpunosti opravdavaju činjenicu da je naše ovozemaljsko bivanje obogaćeno spoznajom postojanja jazza i uživanja u njemu.

McCoy Tyner je jazz legenda, pijanist ogromnog utjecaja na generacije glazbenika, a njegovo djelovanje u okviru Coltraneovog kvarteta daje mu onu dozu glazbene svevremenosti zbog koje bismo bili zadovoljni čak i da je samo sjedio za klavirom, bez sviranja. Srećom, naravno, ne samo da je svirao prkoseći godinama i zubu vremena, nego je monkovski prašio po klaviru razarajući lijevom rukom dok s desnom daje jedan fini kontrapunkt sazdan od čiste emocije i ljepote. Ne čudi da je večer posvetio Coltraneu. Uz sebe je imao suradnike s kojima je to mogao lijepo ostvariti, osobito u mladom Joseu Jamesu te tako oživotvoriti glasoviti album iz 1963. koji je Coltrane snimio s Johnom Hartmanom uz pratnju basista Jimmyja Garrisona, bubnjara Elvina Jonesa i naravno, McCoya Tynera za klavirom.

Duh i dah tog sjajnog albuma ispunjenog baladama McCoy i James prenijeli su zagrebačkoj publici kroz skladbe Autumn Serenade, Dedicated to You, You Are Too Beautiful i My One and Only Love.

Dok je taj središnji dio koncerta bio lagan, sentimentalan, poetski…početak i kraj odisali su grooveom kakav se rijetko čuje, stari gospodin Tyner doista «jede živ klavir», a kontrabasist Gerald Cannon začudnom energijom cijelu dvoranu puni odličnim zvukom. Saksofonist Chris Potter odličan je glazbenik, ali čini mi se nekako da je u težoj poziciji jer željeli ili ne, uspoređujemo taj zvuk s Coltraneovim. Bubnjar Joe Farnsworth uglavnom je servisirao ekipu sigurnim tempom, bez puno filozofiranja, ali je zato McCoy potpunom kontrolom situacije pokazao kako se to sve skupa radi i kako baština Johna Coltranea može i toliko godina poslije biti atraktivna. Bis Blues on the Corner bio je sjajan finale. Zadovoljni smo otišli van. Kako dobrom svirkom, tako i dahom coltraneovskog vremena koje nam je McCoy servirao nesebično.

Druge večeri nastupio je Pat Metheney s Billom Stewartom na bubnjevima i Larryjem Grenadierom na kontrabasu. Slavni Trio.

Glazbenik je to koji me je nekim svojim albumima znao očarati, ali s nekim drugim ponekad ostaviti ravnodušnim. Taj povremeni skepticizam spram jednog od najvećih jazz gitarista današnjice, sinoć sam definitivno morao pospremiti i poslije koncerta priznati audiofilskom kolegi Vladimiru da je u našim ranijim diskusijama bio potpuno u pravu – Pat Matheney jeste čaroban gitarist!

Početak koncerta u duetu s kontrabasistom Larryjem Grenadierom (s kojim je naš Matija Dedić ostvario iznimnu suradnju na albumu From the Beginning!) bio je pomalo uigravajući, čak se mogao steći dojam kako mu Larry «krade» show, jer je intrigantno kako ovaj kontrabasist «razgovara» s gitaristom. Stvar se počela «kuhati» kad im se priključio Stewart, ali još uvijek skeptik u meni bi rekao – no, dobro, to čujemo i kod Scofielda, Frisella, Abercombiea…Ralpha Townera…a onda je sve krenulo u smjeru koji oduševljava, ne smeta zavidna uporaba elektronike, pa red sjajne akustike, pa čarobiranje s Pikasso gitarom (koja ima dostatan broj žica da klinci u školi uče zbrajanje na njoj…42 žice…a zašto se tako zove lako skužite vidjevši djela slavnog slikara i ovu gitaru!) s kojom je Matheney vjerno dočarao atmosferu novog solo albuma What s It All About. U više od dva sata svirke, prošetao se karijerom i albumima Bright Size Lifes (ostvarenim s karizmatičnim Jacom Pastoriusom!), preko Question and Answers (ostvarenim s Daveom Hollandom i Royem Haynesom!) do albuma snimanih upravo s postavom predstavljenom u Zagrebu.

Definitivni vrhunci koncerta napravljeni su pomoću zanimljivih «igračkica». Naime, Metheney je 2010. snimio album Orchestrion koristeći vrlo arhaičnu «tehniku».

Riječ je o glazbalu konstruiranom sredinom 18. stoljeća, ručno pokretanom, a zatim dalje pomoću parnog stroja. Uređaj je mogao zamijeniti cijele orkestre. Čini se da je gramofonski izum bacio stvar u povijest, no Matheney se potrudio, uz pomoć tima stručnjaka, rekonstruirati Orchestrion (kontrolirajući ga svojom gitarom!) i snimiti uzbudljiv album. Tu je više od dvadeset mehaničkih glazbala ( zvona, boce, klavir, marimba, razne udaljke, orgulje, bas gitara…etc…a Path sekvencerom sve to usmjerava i koristi dajući «upute» uređajima i «klonirajući» ono što sam svira. Vrlo uspješno je dio toga predstavio našoj publici, plus ritam sekcija Stewart/Grenadier i sve je završilo u euforiji. Nisu bili lijeni za nekoliko biseva. Ovaj koncert vrijedi svake kune uložene u organizaciju, i svake sekunde provedene na njemu. Path Metheney jeste čarobnjak gitare.

Ček dis aut