Taj čaroban fusion

Oglas

piše: Luka Udjbinac

Mislim da bolji početak od ovoga ne bi mogao biti jer iako već neko vrijeme stoji najava o mojoj kolumni na portalu Mixer nekako se sve kuhalo i siguran sam da se upravo skuhalo s koncertom „Vasil Hadžimanov Banda“ održanim prije par dana, 19.2.2010 u klubu Aquarius u Zagrebu, kojima je kao predgrupa nastupio „Mangroove“.

Kao glazbenik sa svojim bandom nastupali smo na istom stageu u Opatiji na Liburnia jazz festivalu 2003. godine i već onda sam rekao wow….fusion band koji je stvarno drugačiji, band iz kojeg izbija energija, lepršavost i polet jednog stila upakiranog na jedan zavidan nivo kvalitete, kreativnosti kako u samim kompozicijama tako i u znanju i mogućnosti svakog ponaosob da individualnim pristupom improvizaciji još više uzdignu sve što čine skupa.

U ovih 15 godina postojanja VH banda ovo im je bio prvi koncert u Zagrebu u sklopu turneje te su predstavili svoj novi 4. studijski album „Života mi“. Novi CD Vasil Hadžimanov benda sadrži 10 pjesama. Autor većine kompozicija je Vasil Hadžimanov uz pomoć prijatelja benda, Marka Đorđevića, Bate Andonova i Aleksandra Petrova koji potpisuju pojedine pjesme. Na albumu se nalazi i obrada pjesme „Ahmad the Terrible“ legendarnog bubnjara Jack de Johnette-a. Novi CD se razlikuje od prethodnih po sažetijoj i prijemčljivijoj formi, premda je rađen po sličnoj „formuli” – kombiniranjem različitih glazbenih stilova s dominacijom jazza i balkanskog etno zvuka. Improvizacija kao jedan od osnovnih elemenata glazbe VH benda i ovdje je prisutna, ali svedenija i pragmatičnija u odnosu na prethodne radove ovog sastava. U stvaranju albuma „Života mi“ sudjelovali su mnogobrojni instrumentalisti iz cijele Europe koji su sviranjem na svojim egzotičnim instrumentima doprinijeli jedinstvenosti zvuka novih pjesama. Među njima su: Teodosi Spasov (kaval), Bašar Kalife (udaraljke), Mišel Kurina (cimbalo), Jasna Jovičević (saksofoni), Branko Trijić (gitara), Samir Kurtov (zurle) i Aleksandar Petrov (tapan), uz vokale Senke i Bisere Veletanlić i Brankice Vasić Vasilise.

Uz standardnu postavu Vasil Hadžimanov / piano, voc ; Miroslav Tovirac / el.bas ; Srđan Dunkić Johnny / bubanj ; Bojan Ivković / udaraljke, scat vokal ; nastupili su i gosti Svebor Šakić / el.gitara ; Jasna Jovičević / alt-sopran sax, flauta, vokal; te Branko Trijić / gitara.

Za one koji nisu bili, a takvih je bilo puno i previše, što je ujedno i očita kritika svekolikoj kulturnoj obrazovanosti, jer moram priznati bilo me pomalo i sram kada sam vidio koliko je ljudi pristiglo u Aquarius, e pa za sve te koji dolaze kada je nešto in, kada je važno biti viđen, te za silne glazbenike (osim onih koji imaju ispričnicu jer su bili na gaži) može vam biti žao jer usprkos tom očitom pomanjkanju publike VHB je odradio odličan koncert, a publika koja je bila tamo opravdala je onu izreku „malo nas je, al’ smo glasni“ i s te strane dobre vibre i kvalitetne muzike nije falilo.

Kako to Vasil sam kaže „Nije mi jasno zašto se do sada to još nije desilo jer za mene su i dalje ovi prostori kao jedan te gledam na to da mi je najnormalnije kada se pojavimo u Ljubljani, Beogradu, Zagrebu ili Skopju…Ne mogu nikoga kriviti što je ovo, evo, tek sad naš prvi koncert ovdje, no s druge strane mi je jako drago što konačno nastupam u Zagrebu.“

Svatko tko se kod nas bavi glazbom zna kako je teško uzdignuti neku svoju priču, izdati CD i prezentirati publici pa sam zato pitao Vasila kako je tekao njegov put.

Vasil : „ Nakon mog povratka iz Amerike s Berklee College of Music odlučio sam živjeti u Beogradu i baviti se svojom muzikom i praktično se ponovo okupio s ljudima s kojima sam prije svirao. Prve snimke smo napravili već ’95.godine no zbog sveukupne situacije to je bilo teško izdati tako da je zapravo prvi album snimljen 2001. koji je bio skup nekih snimaka onako zbrda zdola samo da se nešto desi i postali smo poznati više po nastupima u živo koji su prethodili tom albumu. Od drugog albuma je ustaljena ekipa koja je do dan danas u bandu, no mogu reći da tek od trećeg albuma smo uspjeli produkcijski sebe zadovoljiti u svakom smislu i da imamo jedan materijal koji se po svim parametrima može predstaviti bilo gdje u Evropi i u svijetu, a bez da se moraš nekome izvinjavati i objašnjavati odakle dolaziš i zašto je to lošija kvaliteta snimaka nego vani.

Što se muzike tiče ona je naravno rasla, mijenjala se kako smo i mi sazrijevali, no mislim da smo osebujni i posebni po toj nekoj energiji koju imamo na nastupima i po miksu svih žanrova i toj Balkanskoj prići. Još devedesetih sam počeo proučavati tu vrstu glazbe iz čiste radoznalosti no danas ispada da svi to pokušavaju jer je to postao neki trend, no način na koji mi to radimo mislim da je drugačiji, da nije bukvalan i vulgaran, te je protkan kroz neki moj filtar, kako ja to vidim, a sad da li je to dobro ili ne na kraju krajeva neka to publika najbolje prosudi, ali u svakom slučaju naše je tj. moje. „

Iz iskustva znam kako je to pisati i svirati jazz i improviziranu glazbu pa me zanimalo kako je to s Vasilove strane, o kojem aspektu razmišlja više, da li o autorskoj strani ili o publici.

Vasil : „ Ne mogu reći da ne razmišljam o publici no ipak moram reći da prvenstveno gledam kako i što izađe iz mene i na kraju krajeva ako to meni radi, a čudno je, onda ipak mi je žao publike ali tako će biti…(smijeh). No ipak pokušavam barem redoslijedom pjesama ponekad neke stvari približiti publici jer ne može se uvijek samo razmišljati o glazbi bez da se uzme u obzir i ta publika koja je ipak došla na koncert i koja sve to zapravo sluša. Nekako se poklopilo da ovaj zadnji album ima kraće kompozicije koje su evo po prvi puta, zapravo, zbog te svoje dužine izvedive i na radiju jer do sada su nam uvijek kompozicije bile preko 6 minuta pa se tako evo dogodilo da u 15 godina band ima samo dva snimljena spota. To nije bilo planski i smišljeno nego jednostavno se dogodilo tako“

Na ovaj dio moram priznati da sam se nasmijao jer znam nekako jako dobro o čemu Vasil priča, jer snimiti spot duži od 4 minute ne daj Bože, to je valjda nešto najstrašnije jer ipak koji urednik na televiziji će to puštati, a i na žalost znam neka razmišljanja urednika s radio postaja kojima pjesme koje traju 4 minute = “ah to je već neizmjerno veliki problem za pustiti u eter jer jednostavno to je predugačko….” no eto tu mi se već nekako ukazalo slijedeće pitanje. „ Da li misliš da sad, ipak, kako su vam pjesme u nekom vremenski prihvatljivom okviru ćete biti više puštani u eter i možda, sukladno tome, i bolje prezentirani širim masama te postati barem po radijskom vrćenju dio neke „estrade“?… „

Vasil : „ Mislim da barem što se Srbije tiče nema toliko veze to što su nam sada numere kraće nego ima veze s programskim shemama radijskog i televizijskog programa. Odavno se pokazalo da su urednici i odgovorni ljudi totalno nezainteresirani za bilo kakvu kreativnu muziku, a čak kada se nešto i odluči pustiti onda se pusti neki mainstream i to najgori mogući. Tako je već godinama i razmišljanje je i dalje „što sad da mi tu diramo i mijenjamo…“ i na žalost tu se vrlo malo toga može učiniti. Dal’ sad da malo skratiš? , da malo produžiš? , da ubaciš malo truba? jer su sad ciganske trube popularne hm…onda odeš u „tri lepe“ i onda više to ništa nema veze s ničim, tako da ne mogu se previše opterećivati time. Naravno da bi volio da što više ljudi čuje ovu glazbu no s druge strane nisam jednostavno pametan da mogu reći što može biti i što će biti no ne znam jednostavno što da radim osim da sviram ovo što želim raditi, a to mi jedino i preostaje“

Nakon svega što je Vasil rekao ja ću dodati da je to bio jedan događaj kojem mi je stvarno drago što sam prisustvovao jer Vasil Hadžimanov Band i dalje svira s istom pozitivnom energijom koja je publici mamila osmjeh na lice, a i koriste toliko različitih prizvuka i utjecaja koji će i široj publici pružiti istinski užitak…..

A kada slijedeći put vidite najavu da u vašem gradu svira Vasil Hadžimanov Band ne razmišljajte nego se prepustite i poslušajte što vam Vasil i ekipa imaju za prenijeti…..taj čaroban fusion.

Foto: Vedran Metelko

Oglas