Vijest je potvrđena: Daleka obala – njena druga inkarnacija s (odličnim) Jakšom Kriletić Jordesom na mjestu Marijana Bana – definitivno se razišla. Stoga je i ovaj prigodni tekst svojevrsni “in memoriam” bandu koji je i novim početkom pokazao da je moguće uspješno nastaviti i bez karizmatičnog frontmana i autora Marijana Bana. Benda više nema, no, da parafraziram Bregovića, “pamtite ih po pjesmama njihovim”.
U Splitu je uvijek sve počinjalo gotovo slučajno. Prijateljstvom, druženjem “na zidiću”, u kvartovskom parku ili pred kioskom u susjedstvu. I uz malu pomoć prijatelja. Ipak, mudrost veli da je svaki novi val sazdan i od štogod stare vode. Baš kao i onaj splitski s početka osamdesetih kada su – naizgled ni od kuda te ni od čega – na scenu stupila “splitska dica”. Jer “stari val” su u konkretnom slučaju bili i Splitski festival i rockersko iskustvo Metka – koje se protegnulo s Jappom kao producentom i na osamdesete, i razbarušeni “antiestradnjaštvo” Tome Bebića i talijanski proto-rockeri te San Remo; i blues kojeg su tvrdoglavo svirali Gobbo i Otprilike ovako… Također i glazba iz “Đaje” ili splitskih kultnih diskoteka od “Semafora” i “Arkade” do “Zente”, “Badija”, “Shakespearea”… Svi oni pomogli su tkati osebujnu glazbenu tkanicu Daleke obale.
Najbolji debitanti na Splitskom festivalu
Album prvijenac Daleke obale koji je danas postao i svojevrsni epitaf konačno raspuštenom bendu, to je zorno pokazao. Sniman je u splitskom studiju Nenada Vilovića i u produkciji Lukija – tada člana Đavola i već okušanog producenta albuma Dina Dvornika – a za njegov uspjeh i popularnost nacionalnih razmjera možda je najzaslužnija skladba “Tonka” izvedena na Splitskom festivalu 1990. “Tonka” koja je bendu donijela nagradu kao najboljim debitantima, ispraćena je s Prokurativa frenetičnim pljeskom oduševivši i radijske urednike koji su u njoj prepoznali zgodnu ljetnu pop temu dalmatinskog ljetnog štiha.
Album “Daleka obala” dao je naramak splitskoj publici već dobro znanih hitova. Osim nezaobilazne “Tonka” okađene country-rockom tu su, naime, “Valovi” kao rasna country stilizacija, “Crni vlak” s honky-tonk klavirom, sjajna balada “Noć je prekrasna” s laid-back gitarom nadahnutom J.J.Caleom ili Knopflerom, “Roza” – kao zavodljiva pop-rock tema u grooveu sa jangle gitarom a la Byrds i Banom u šansonjerskom “bebićevskom” izdanju, “Noć je prekrasna”… Dakako i uz mobilizirajuću “14 palmi” te naslovnu himničku “Daleku obalu”. Bile su to sve redom uspješnice i koncertni zgodici, no, ipak, album nije do kraja uspio uhvatiti emocionalnu uvjerljivost, Banov nepatvoreni šarm te neposrednost Obalinih koncertnih nastupa.
“Najsplitskiji od svih aktera splitske pop-rock renesanse”
Skladbe koje su danas upisane u antologiju hrvatske pop-rock pjesmarice ipak su navijestile trajnu dijagnozu “estradnog slučaja” zvanog Daleka obala. I njihove “splićanistike”. Posebice u izvođenju na koncertima sa sve uigranijim bandom i karizmatičnim Marijanom Banom. Stoga sam prije trideset godina (kako li samo vrijeme leti) zapisao: “Dalekoj obali se može tepati da su “giganti” hrvatske pop-rock scene, cinično im pridjenuti atribut (samo) lokalne atrakcije (…) no nitko im ne može zanijekati da su najsplitskiji od svih aktera splitske pop-rock renesanse. (…) Daleka obala naprosto djeluje kao ušće svih glavnih tokova splitske glazbene tradicije!”. A takva je ostala do kraja.
Naslovna fotografija: Naslovnica albuma