4. Noć hrvatskog filma i novih medija – filmofilski užitak uz čile klasike domaće kinematografije

Oglas

Piše: Janko Heidl

„Ljudi treskaju guzicom kad igraju, zato što je to naporna igra i tempe… temperamentna. Ako je šijavica igra žestoka, i mi smo ljudi žestoki“, veli u kameru neimenovani igrač šijavice, igre bacanja prstiju, nekoć vrlo popularne u Dalmaciji i Imotskoj krajini, gdje je, u neimenovanoj oštariji neimenovanog mjesta, 1970. snimljen sjajan kratki dokumentarac Šije, u režiji Nikole Babića, majstorskom kamerom Ivice Rajkovića i uz blistavu montažu Josipa Remenara.

Šije, Nikola Babić

Pravila dinamične igre snažnoga kolorita lokalne autentičnosti Babić je, posve dostatno,  predstavio u osnovnim crtama, a čar i razlog filmovanja, vezu slikopisa i šijavice kongenijalno je pronašao, odnosno predočio izlučivanjem ritma kao temeljnog vrutka, uobličivši strasnu zabavu Imota u neku vrstu grubog, oznojenog, priprostog, a u svojoj sirovosti prekrasnog i zavodljivog težačkog baleta, suvremenog/iskonskog plesa, sjeknuvši prskavu žeravicu bumbavog cilika tek pokojim, pravosmještenim smirenijim kadrom i ravnim grloderom pjevača ojkalice, ili malne nijemom panoramom goletnog biokovskog masiva.

Bio je to jedan od četiri kratka, drevna, no nimalo zastarjela mediteranska filma prikazana u prvom filmskom bloku zagrebačkog rukavca 4. Noći hrvatskog filma i novih medija, održane 28. listopada, uz slobodan ulaz, s različitim programima, i drugdje: u Sisku, Otočcu, Šibeniku, Novoj Gradiški i Dubrovniku te Mostaru (BiH), Subotici (Srbija), Klokotiču i Temišvaru (Rumunjska).

Pravda, Ante Babaja

Djela živoga pulsa, bujne mašte spregnute s izvedbenom vještinom i svijesti o filmskim izražajnim mogućnostima, no nesputane imaginarnim krutim odredbama ili ograničenjima, Oskarom ovjenčan animirani Surogat (1961.) Dušana Vukotića, po scenariju Rudolfa Sremca i uz briljantnu glazbu Tomislava Simovića te igrana Pravda (1962.) Ante Babaje, prema noveli Vladana Desnice, uz sjajnu kameru Tomislava Pintera, izvanredno pogođenu pratnju Zagrebačkog jazz kvarteta (Boško Petrović, Davor Kajfeš, Miljenko Prohaska, Silvije Glojnarić) u obradi Anđelka Klobučara, nadahnutu montažu Borisa Tešije te izvrsno odabrane glumce među kojima šakačko kolo vode Boris Festini, Fahro Konjhodžić i Ivo Kadić, doimaju se, kao i Šije, svježima kao da su jučer dovršeni. Sve duhoviti, energični, čili, zabavno populistični, a istodobno visokoumjetnički radovi nedvoumno pripadaju nebotičnom vrhu kinematografije uopće (ne samo hrvatsko-regionalne) i uistinu nam služe na ponos i diku, pri čemu valja podsjetiti da posrijedi nisu iznimke, nedajbože usamljeni, jedini vrhunski primjerci ovdašnjeg filmotvorstva.

Vidjeti ih u odličnom, restauriranom izdanju, na velikom kino platnu, u dupkom popunjenom kinu Europa, gdje ih je publika bezrezervno dočekala, doista je bio izniman filmofilski doživljaj, od onih koji ozare i već pomalo oguglalog filmoljupca iznurenog prečestim svjedočenjem mlitavoj osrednjosti prehvaljenih i uglednonagrađivanih, suvremenijih, navodno modernih, a nerijetko tužno bezidejnih, umorno natražnih filmova iz cijeloga svijeta.

Pohvale zavređuje i četvrti prikazani film, dugo zagubljen, a zahvaljujući maru filmskih arheologa Leona Rizmaula i Daniela Rafaelića prije nekoliko godina u njemačkom Bundesarchivu pronađen, Pjesma Jadrana/Lied der Adria, naivno šarmantan, lirski zanosan igrano-dokumentarni tzv. kultur-film njemačke proizvodnje, snimljen 1937. g. u Splitu, Ninu i okolici, s hrvatskim glumcima naturščicima i glazbom Ive Tijardovića, u režiji Nijemca Hansa Beck-Gadena, a kojem je ovo bila zagrebačka premijera.

Ne preskočimo ni osobito milopojan uvod zagrebačkog otvaranja u kojem je mješoviti pjevački zbor Capella Odak s dirigenticom Jasenkom Ostojić izveo stručak izvrsnih pjesama najpoznatijih nam iz hrvatskih filmova („Servantes iz Malog Mista“, „Tko pjeva zlo ne misli“, „Vlak u snijegu“, „Stela“, „Profesor Baltazar“). Ponuđena je i pokoja čašica, održan je filmski kviz, a noćobdije izdržljivci su do gluhih sati (postoje li u noći sa subote na nedjelju?) mogli pratiti programe filmova o umjetnicima te animiranih i novomedijsko-eksperimentalnih filmova.

U svemu, doista ugodna i opuštena atmosfera uz izvrstan filmski program mogla bi  poduzetnijima poslužiti kao uzor-poticaj da bisere ovdašnje kinematografije na taj način predstavljaju i češće, a ako do toga ne dođe, dobrodošli i jošboljevasnašli dogodine, na 5. Noći hrvatskog filma.

Ček dis aut