Afrofunk Tony Allena u Ljubljani

Oglas

tonyallenKino Šiška u Ljubljani u posljednje je vrijeme – otkad ga je za mjesto na kojem predstavlja glazbenike po svom izboru odabrao Brane Rončelj – postalo pravi slovenski epicentar dobre glazbe. U sklopu turneje povodom nedavno objavljenog albuma „Secret Agent“, u izdanju World Circuit Records-a posjetili su ga i legendarni nigerijski bubnjar Tony Allen i njegova osmeročlana grupa.

Šezdesetdevetogodišnji Allen vjerojatno je danas širom svijeta najpoznatiji afrički bubnjar. Potpun samouk, instrument je počeo ozbiljnije svirati tek sa 18 godina, u doba kada je na lokalnoj radio stanici radio kao tehničar. Išlo mu je tako dobro da je već nakon 9 mjeseci postao profesionalac. Ono što ga je proslavilo je suradnja s genijalnim ekscentrikom Fela Anikulapo Kutijem (Femijev otac), koja je trajala od 1964. do 1980. godine. Iz tog doba potječe i najviše citirana Kutijeva rečenica u vezi s njim: „Bez Tony Allena afrobeat ne bi postojao“. Pod utjecajem podjednako tradicionalne Yoruba glazbe, bubnjara iz Gane, kao i svojih jazz idola Gene Krupe, Art Blakeya i Max Roacha  Tony je krajem 60-ih stvorio afrobeat – svjež novi zvuk i ritam, u kojem su se ispreplitali odjeci Yoruba plemenskih ritmova s grooveom Jamesa Browna i jazzističkom tehnikom.

Nakon razlaza s Kutijem Alen je osnovao svoj band, te nešto kasnije, 1984., iz Nigerije emigrirao u London, a ubrzo potom prešao u Pariz. Nakon što je godinama svirao u sjenci poznatih muzičara, u zrelim je godinama stekao svjetsku slavu: u to doba surađuje s Manu Dibangom, Ray Lemom, King Sunny Ade-om. Zvuk mu se s godinama mijenja pod utjecajem elektronike, duba, rapa i hip-hopa. Novu sintezu Allen naziva afrofunkom. Tokom 1990-ih surađuje s Groove Armadom, grupom Air, Charlotte Gainsbourg i Grace Jones. S Paulom Simononom iz Clasha, Simonom Tongom iz Verve-a i Damonom Albarnom jedno je vrijeme svirao u grupi The Good, The Bad & The Queen. Samostalno je objavio 13 albuma, od kojih je Secret Agent (2009) posljednji.

Toliko o povijesti. U Ljubljani je trebalo vidjeti i poslušati Allenov sadašnji, prema najavama živahni i dobro producirani afrosound. Međutim, prepreka tome se pojavila već u vidu katastrofalnog razglasa u dvorani, koji je potpuno izobličio zvučnu sliku. Inače na albumu moćni i bogati zvuk grupe ovom se prilikom razložio na jedva povezane „krpice“ gdje su se neki instrumenti jedva razaznavali, a slični problemi bili su i s vokalima.

Suština afrobeata je timska igra, kontinuirano ritmičko gibanje u kojem je bitno ukupno glazbeno tkanje, a ne pojedinačni instrument. Ovog puta to je tkanje imalo više „rupa“, koje su onemogućavale potpuno uživanje u glazbi. Osim toga, bez obzira na probleme s razglasom dojam je da je i svirka je većim dijelom koncerta bila nekako „drvena“, ili se samo tako činilo. Može biti da su nas sjajni nastupi vrhunskih izvođača na zagrebačkim pozornicama u posljednjih mjesec dana ponešto razmazili, ali u svirci Allenovog banda, pogotovo neinventivne puhačke sekcije, razaznavao se još-jedan-dan-u-uredu pristup.

Stvar su unekoliko spašavali Allen, izvrsni basist Rody Cereyon te briljantni Claude Dibongue i Kologbo na gitarama, čiju međuigru nije uspio upropastiti niti ton-majstor koji je dobar dio koncerta očito prospavao i probudio se tek pred kraj, kada je band konačno počeo zvučati kao nezaustavljiva mašina afrobeata. Dovoljno za jedan bis, ali i ništa više.


napisao: Dinko Prpić



Ček dis aut