Amina Claudine Myers u Zagrebu: Duhovna obnova u crkvi sv. Blagoja Berse

Oglas
A.C. Myers, foto: Davor Hrvoj

U svjetlu njezinih gospel stremljenja, Davor Hrvoj nastup je američke glazbenice Amine Claudine Myers duhovito najavio kao koncert duhovne obnove u crkvi sv. Blagoja Berse, kako je prigodice šaljivo preimenovao dvoranu Blagoje Bersa Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, u kojoj se od ove sezone udomio već četvrtstoljetni koncertni niz Jazz.hr.

U glazbenom smislu klasično obrazovana A. C. Myers, rođena 1942., u Blackwellu, u Arkansasu, u ranoj je mladosti najčešće svirala i pjevala u crkvi i u školskom zboru, zatim se, između ostaloga, zarazila rhythm & bluesom Jimmyja Reeda, a tijekom odrastanja u provinciji, veli, upijala je gospel, blues i country & western, glazbene stilove koji su se ondje, tada mogli čuti. Jazz je upoznala tek poslije, napustivši rodno mjestašce.

A.C. Myers, foto: Davor Hrvoj

Tijekom karijere, koja uključuje suradnje s Lesterom Bowiejem, Charliejem Hadenom, Art Ensemble of Chicago i Archiejem Sheppom, vazda je bila otvorena prema svim glazbenim stilovima i oblicima, a ta je sloboda razmišljanja bila i najizraženija osobina otprilike devedesetminutnog zagrebačkog koncerta, na kojem je nastupila samostalno, uglavnom za krasno ulaštenim crnim glasovirom Steinway & Sons iz kojeg se dvoranom razlijegao čist i pun zvuk te u dvije skladbe, za električnim orguljama, za kojima je ponudila svoje viđenje „Angel Eyes“ Matta Dennisa i jedne blues polupošalice-polutužbalice Johna Leeja Hookera.

U nekoj vrsti meditativnog dijaloga s odnosom skladbi, trenutačnog osjećaja, glazbala i svoga glasa, Myers je bešavno, reklo bi se, osluškujući unutarnji glas, žuborno prožimala blues, klasiku, avangardu, afričke ritmove i napjeve, pa čak i svojevrsni pop, mirno, spokojno, zaigrano vrtložeći i mrmoreći svime što ima u ruci i u duhovnom skladištu, ostavljajući dojam osobe koja se, u neku ruku, poput djeteta, prvi put susreće s materijalom te ga, zrelim dostojanstvom, nastoji profiltrirati kroz vlastitu osobu.

A.C. Myers, foto: Davor Hrvoj

Bio je to svojevrsni nastup nepretencioznog, opuštenog istraživanja, istodobno veličajan i intiman, izveden više za sebe, nego za publiku, s dojmom da smo tako nečem mogli nazočiti i za nekog uobičajenog crkvenog obreda u, recimo arkansaškom Blackwellu, gdje glazbenica popunjava drugi plan dok se odvijaju ostale aktivnosti, ili kod nje doma, kad onako, za svoju dušu sjedi za glasovirom i neobvezno prebire iskušavajući ovo i ono. Ovomu drugomu prisnažio je i zgodan detaljčić kad je pri polovici nastupa, uz skromnu ispriku publici, izula svečane sandale koje su joj očito bile odveć neudobne.

Govornog obraćanja publici uopće je bilo malo, kao uz određenu dozu nelagode, a uza svu skladnu šarolikost tematsko-motivskih izvorišta, cjelinom je nadasve dominirao gospel, odnosno tradicionalna crnačka duhovna glazba (negro spirituals) kao i njezine, a i tuđe inačice, kako to već tradicionalno jest, repetitivnog izražavanja zahvalnosti gospodu na ljubavi, snazi, obitelji, spasenju…

(Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu, 3. veljače 2017.)

Janko Heidl/Mixer.hr, 5.2.2017.

Oglas