Boris Hrepić Hrepa – “Trebalo je preko 30 godina da se snovi ostvare, ali isplatilo ih se sanjati”

Sunnysiders1

Boris Hrepić Hrepa, suosnivač i jedini član Daleke obale koji je svirao na baš svim koncertima benda tijekom njihove bogate karijere, nakon više od desetljeća ponovno se u studiju suočio s nekim pjesmama svog matičnog benda.

Vraćajući se svojim glazbenim korijenima, s pjevačicom i gitaristicom Antonijom Vrgoč, koja glazbeno djeluje kao Ro La, prije šest godina osnovao je blues duo Sunnysiders u kojem pjeva, svira akustičnu gitaru, ukulele, usnu harmoniku te stomp, i komponira. Hrepi i Ro Li se godinu dana kasnije pridružuju dva iskusna glazbenika Goran Gubić- Hans (jedan od doajena splitske novovalne gitarističke scene osamdesetih, te danas autor filmske glazbe) na električnoj i akustičnoj gitari, te Igor Paradiš Šparka (dugogodišnji bubnjar grupe Pips, Chips i Videoclips) na cajonu i udaraljkama. Čarolija s Delte učinila je svoje, a emotivnost i razigranost njihovog blues izričaja osvojila je srca publike.

Zaigrana četvorka prije mjesec dana predstavila je novi album “10 kartolina s daleke obale”, na kojem se nalazi 10 bluesy obrađenih i prearanžiranih pjesama Daleke obale, kojima su pristupili iz jednog drugog kuta.

Nakon 15 godina od razlaza Daleke obale, 8 autorskih studijskih albuma, jedne knjige, nekoliko izložbi i rada u udruzi „Dica sritnih lica“, na Vašoj strani je sve sunčanije uz Sunnysiderse. Znači li to zaokruživanje jedne lijepe kreativne priče? Poput šlaga na torti?

Pošto sam strastveni sladokusac, ova usporedba s šlagom mi se sviđa jer definitivno ova moja torta od slatkog tereta raznolikih kreativnosti kojima sam se bavio potonjih godina je s ovim albumom dobila svoj sloj šlaga.

Knjigom „Našao sam dobar bend“ , obilježili ste 30 godina od osnutka Daleke obale, a s nedavno objavljenim albumom Sunnysidersa „10 kartolina s daleke obale“, na kojem su u bluesy maniru obrađene pjesme Daleke obale, obilježeno je 15 godina od umirovljenja Daleke obale. Sigurno je bilo jedno emotivno iskustvo na neki način zaključiti to poglavlje?

Definitivno. Pišući knjigu zaronio sam duboko u svoja sjećanja na jedno lijepo već poprilično davno vrijeme i kada je ona izišla osjećao sam da moram još nešto dodati cjelokupnoj priči, i to je samo isplivalo kada su Sunnysidersi za potrebe promocije knjige izveli nekoliko pjesama Daleke obale u tom svom pop blues maniru. Svirajući te pjesme ponovno s odmakom od dosta godina, ovaj put prilagođene svom izričaju, osjećao sam se dobro, a to se eto svidjelo prvo bendu, a onda i publici, pa i nekim diskografima.

Koje pjesme Daleke obale za Vas imaju posebno značenje?

U maloj knjižici „Našao sam dobre pisme“ koja se nalazi unutar omota našeg albuma opisao sam svoje dojmove i značenja nekih pjesama, neke su s protokom vremena i mojima životnim putevima naknadno dobile svoje značenje, kao što je npr. pjesma Tonka. Neke su mi drage bile od samog prvog slušanja kad mi ih je Ban 1985. uz gitaru otpjevao, kao što je Sušac Blues. Ima još pjesama koje su mi drage, a koje nismo uzeli u obzir pri odabiru pjesama, prvenstveno jer mislim da je Daleka obala s njima rekla sve, kao što su Lažne žene.

Sunnysiders 2

Za sebe ste uvijek govorili da ste bendovski igrač. Sunnysidersi su Vaš svojevrsni osobni projekt… Sviraju li Sunnysidersi ovaj put kako Hrepa diše i osjeća ili?

Pa čujte, definitivno su moje disanje i osjećaji tu bitni, pošto sam za sada glavni autor i kreativni pokretač, no mi smo u bendu već uhvatili svoj interni „gruv“, i pri radu na pjesmama svi i te kako doprinose, i Ro La svojim pjevanjem i idejama, Hans svojim originalnim pristupom aranžiranju i sviranju električne gitare, Šparka postavljanjem ritma i fraziranju pjesama, a i naš producent Miki Nopling svojim završnim liftingom. Kad napišem pjesmu mogu je sam i snimiti i odsvirati sve instrumente, ali to nipošto ne želim kao član benda. Uvijek mi je draže kad svatko donese svoje, to je onda prava bendovska cjelina.

Glazbenu karijeru započeli ste kao član L.B. Blues banda i prvi put stali pred publiku u splitskom kultnom klubu „Tok“. Jedan puni krug oko novovalne scene osamdesetih i vratili ste se korijenima. Možemo li reći da je blues pravo lice Borisa Hrepića?

Moj osnovni glazbeni nerv je blues, od prvog dana kad sam ga zavolio i zasvirao na gitari i usnoj harmonici. Glazba je široko polje raznolikih divota i ne volim se ograničavati samo na jedno, mogao bih satima nabrajati što sve volim i slušati i svirati, no ipak kad god uzmem gitaru u ruke prvo što mi prsti i srce odsviraju je neka blues caka.

Kako su izgledali blues početci mladog Hrepe? O čemu je sanjao?

Blues sam upoznao kada sam upoznao jednog starog prijatelja, gitaristu Silvija Škaru zvanog Braco, s kojim sam svirao u tom prvom blues bendu. On je danas ostao negdje na marginama, ali tada je bio itekako cijenjeni i traženi gitarista. Svirao je na prvim pločama Gibonnija i Dina Dvornika, a i onaj prekrasni gitarski uvod u Sušac Blues njegovo je djelo. On me zarazio bluesom, izgleda – neizlječivo. Moji tinejdžerski snovi, što se bluesa tiče, su ostvareni. Kada smo se Ro La i ja 2011. vratili iz Memphisa i International Blues Challengea, majka mi je rekla da se sjeća kako sam, kada sam imao oko 17, često govorio da se ja neću ustajati ujutro u 6 i raditi kao ona u firmi, već da ću otići na jug Amerike i tamo svirati s crncima. Doduše, trebalo je preko 30 godina da se ti snovi ostvare, ali isplatilo ih se sanjati.

HREPA FOTO UKULELEO čemu Boris Hrepić danas sanja?

Pa da kucnem u drvo, ili zahvalim se Bogu, većina mojih snova se prije ili kasnije ostvarila, i onih životnih i onih umjetničkih. Životni snovi danas se svode prvenstveno prema mojoj djeci, a od onih umjetničkih pronađe se još pokoji, da npr.snimim igrani film, da li komediju, glazbenu priču il jednostavno dječji film. Snimio sam oko 450 epizoda dječje emisije, nekoliko glazbenih dokumentaraca, 4 epizode humoristične novogodišnje emisije, al fali mi taj cijeli film. Treba i dalje sanjati, to čovjeka drži mladim i aktivnim.

Prvi ste hrvatski bend koji je ušao u polufinale najvećeg svjetskog blues natjecanja “International Blues Challengea” u prijestolnici bluesa, Memphisu. Sigurno je osjećaj bio neprocjenjiv, biti prihvaćen u glazbenu obitelj na Delti.

Uf, mogao bih danima opisivati taj neponovljiv osjećaj. Dakle, voliš neku glazbu, pa onda napišeš svoje pjesme u toj glazbenom izričaju, te na kraju otputuješ u zemlju i grad u kojem se ta glazba rodila i svojim nastupom i svojim pjesmama stekneš i rezultat i poštovanje ljudi kojima je ta glazba narodna glazba. To čovjeku umjetniku glazbeniku definitivno godi. Svirao sam u svojoj karijeri pred tisuće i tisuće ljudi, npr. s Davorinom i Bogovićima sam prošlo ljeto na Beer Festu u Beogradu svirao pred 120 000 ljudi, no to se ne može mjeriti s pljeskom i odobravanjem onih stotinjak američkih poznavatelja i štovatelja bluesa u malom Pig On Beale Blues Clubu na Beale Streetu u Memphisu.

Svoj blues izričaj ste prilagodili svom ritmičnom i melodičnom, pitkom zvuku koji se ističe razigranošću aranžmana. Među publikom vaše pjesme izazivaju oduševljenje. Kakve su reakcije na samoj blues sceni?

Ja sam odmah na početku bio svjestan da ne možeš otići u Ameriku i tamo dokazivati da možeš biti veći i bolji bluzer od njih, to je jednostavno nemoguće, a i nepotrebno je to pokušavati. Mi smo napravili pjesme u kojima možemo zadovoljiti očekivano poštovanje prema glazbi koju su oni stvorili, ali dati i nešto svoje, europsko, mediteransko, hrvatsko, na kraju i dalmatinsko. Unijeli smo i dozu duhovitosti i u tekstove i u nastup i to im se svidjelo. Dakle, posolili ili zasladili smo naš blues sa malo Daleke obale, kao što sam ja u Dalekoj obali solio i sladio s usnom harmonikom i slajdom.

U bendu ste povezani rockerskim senzibilitetom i debelim glazbenim iskustvom, ta kemija se i osjeti. Kako je nastala ta iskra zvana Sunnysiders?

Nastala je sasvim slučajno, kao što prirodne iskre i nastaju. Na rođendanu gitariste Hansa u studenom 2010. (inače, ja sam bik u horoskopu a svo troje ostalih su škorpioni). Šparka je donio svoj novi cajon, Hans je spojio telecastera na malo pojačalo, ja sam se prihvatio akustične, Ro La defa, i u neobaveznom rođendanskom sessionu ja sam prepoznao to nešto drukčije.

U skladu s imenom benda Sunnysiders, izveli ste na ljetno sunce jedan veseli nosač zvuka. Što nam još lijepoga nosite u skorijoj budućnosti?

Pa kad već spominjete ljeto, za vrijeme onog prošlog mi smo u studiju našeg producenta Miki Noplinga gotovo završili svoj drugi autorski engleski album, Click Play, na kojeg smo jako ponosni. Na njemu autorski sudjeluju i ostali članovi benda, no ovaj koji je sada izišao nekako se uvalio preko reda. Eto, knjiga je pokrenula tu cijelu priču oko obilježavanja nekih godišnjica Daleke obale pa smo to nekako i nakratko stavili sa strane. Ali čim se bura oko ovog albuma stiša jedva čekamo vratiti se i dovršiti taj engleski album. A i izdati ga, vjerojatno opet pred sljedeće ljeto.