Clutch u Tvornici ili kako tresti zidove kluba

Mixer 2016-2
Piše: Nera Talan

21. kolovoza u prostoru Tvornice kulture održan je još fantastično organiziran koncert sa strane Los Angele Agency-a koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Vratimo se malo u prošlost, u onaj veseli trenutak kada je objavljeno da Clutch dolazi u Zagreb u prostoru Močvare. Naime, pošto im je trebalo 26 godina da se odluče napokon, po prvi put, doći u Hrvatsku, karte se već u prvih par dana bile rasprodane za kapacitet Močvare. Organizatori su bili primoreni prebaciti koncert u veći prostor za koji su, također, karte ubrzo bile rasprodane. To je bilo očito s obzirom na nemogućnost kretanja u Tvornici zbog količine ljudi koja je bila iznimno nabrijana na šou.

Kao predgrupe su nastupali poznati nam domaći bendovi Cojones i She Loves Pablo. Cojones su za mene bili novo iskustvo iako ih slušam već dugi niz godina, no nikada nisam imala prliku vidjeti ih uživo. Posjećenost na Cojonesima je u početku bila poražavajuća, ali su se ljudi ubrzo skupili u prve redove jer su momci od prvog takta davali sve od sebe. Užasno jak live nastup, unatoč tome što su imali zbilja premalo vremena da pokažu sve što mogu. Svirali su par stvari sa albuma koji je tek snimljen i uskoro izlazi na vidjelo te su ljudi s pažnjom slušali jer ih je iskreno zanimalo kako će to zvučat. Po pričama s manjim djelom publike se dalo zaključiti da nitko nije bio razočaran: „ma to su Cojonesi!“. Nisu previše poznati na našim prostora, ali su vani dobili puno veću pažnju, zasluženo, jer su oni definitivno bend koji nisu za naše prostore jer mi, realno, ne znamo baš cijeniti kvalitetu kako neki (rijetki!) bendovi to zaslužuju.

Nakon vidnog razočaranja što su Cojonesi napustili pozornicu, popeli su se već svima poznati velikani hrvatske alternativne scene She Loves Pablo. Valja naglasiti kako je satnica do završetka njihova koncerta bila praktički u sekundu točna. Dečki su se ponašali kao mala djeca pred ekskurziju, u apsolutnoj nemogućnosti sakrivanja sreće, veselja i očitog ponosa što nastupaju prije benda kao što je Clutch. Kroz cijeli nastup su svi bili napuhani kao pilići zbog te činjenice i to je bilo predivno za gledati. Općenito su bendovi iz House of Pablo kolektiva pristupali sa poštovanjem prema svim bendovima, nimalo egoistični i uvijek su imali ful prijateljski odnos sa svima, te se i ovdje očito poštovanje prema headlinerima itekako istaknulo. Zbog toga su svi doživili sasvim drugačiji nastup ovog benda jer nisu bili uobičajeno mračni i žestoki, već su bili, barem po mojim zapažanjima, prepuni hype-a što je publici i više nego odgovaralo. Setlista se većinski sastojala od starijih stvari te pokoja sa novog „Try Mandarin“ albuma, što je, također, publici odgovaralo. Jako intenzivan nastup sa hrpu znoja, urlanja, skakanja i radosti. Jedno divno osvježenje. Iako sam već tisuću puta gledala ovaj bend uživo i iako sam poprilično razočarana njihovim novim albumom, svejedno mi je bilo kao da prvi puta gledam ovaj bend i uživala sam u svakoj sekundi. Da sam tu otišla kući, bila bi oduševljena sa svirkama oba benda koji zaslužuju svaku hvalu za nastup.

Mixer 2016-4

A zatim su glavne face osvojili prostor. Došli su, vidjeli su, grizli se od sreće, otišli. Kaskali su dvadesetak minuta za dogovorenom satnicom, ali je to samo još više uzbudilo već nervoznu publiku. Jedno tisuću puta smo vrištali, urali da dođu, dozivali ih na sve načine i tako samo pumpali atmosferu. I sad što očekivati nakon takvog nabrijavanja nego da će prostor eksplodirat čim se počnu kretati prema svojim instrumentima? Frontmen benda, Neil Fallon, je prve sekunde pokazao oduševljenje publikom. Jako je stvarno, a ne umjetno kao što o većina bendova radi, bio oduševljen što je tolika hrpetina veselih i uzbuđenih lica jedva dočekala vidjet baš TAJ bend iz razloga što ih štuju. Na prve taktove uvodne stvari koncerta „The House That Peterbilt“ se publika u potpunosti raspametila, i nije se smirila vjerojatno još uvijek, dok ovaj tekst čitate, pa makar i za par godina. Meni se činilo kao da se prostor ljulja od silne ekstaze i skakanja i divljanja, što su članovi benda itekako iskoristili da nas raspamete još više. Na svaki njihov pokret publika je ludila, na sve izrečeno i na svaku pozitivnu reakciju benda na publiku, publika je još pozitivnije uzvratila. Koncert je tako prolazio glasno i jako, već stariji članovi benda nimalo nisu izgledali kao da imaju više od 25 godina s obzirom na neumornost i energiju. Ali.. Kada su započeli prvi taktovi pjesme „The Regulator“, pa mislim da bi ljudi plakali jer nisu znali kud će sa sobom. Ja sam, kao i uvijek nimalo pametno, trpala se u prve redove i šutku jer tako uopće nisam sitna, pa su me uzbuđeni dvometraši zdrobili i odgurali malo iza, što je bilo super, jer je zvuk bio bolji. Unatoč praktički izvrnutom zglobu divljala sam i skakala jer je „The Regulator“ napucao sve prisutne s još više adrenalina. Također valja napomenuti kako nisu svirali svoje najveće hitove kao što su „Burning Beard“ ili „10001110101“ i slične, ali je to publici očito odgovaralo jer su preslušali te svari tiuću puta te bi se možda i smorili. Odličan i riskantan potez benda je očito bio i više nego promišljen, a i realno, ni njima se ne da tisućiti put istu pjesmu izvoditi. Pošto ja nemam mira i prije koncerta sam morala gledati bivše set liste, bila sam malo razočarana s obzirom na broj stvari sa novog albuma i zanemarivanjem starih, ali to u Tvornici nije bio slučaj. Letjele su hitčine za hitčinom, od novih stvari samo najžešće, a o čupanju ušiju od sreće za vrijeme novih stvari kao što su „Earth Rocker“ i slično ne mogu ni pričati, to se moralo vidjeti. Neil je tokom koncerta koristio i usnu harmoniku te na opće oduševljenje i cowbell. Publika se, ponovo i na to, potpuno izbila. Nakon završetka je mislim cijela hrvatska mogla čuti kako smo ih zvali na bis na kojem su napravili fantastičan odabir i odsvirali također i „Electric Worry“. Koncert je završio Neilovim potpisivanjem knige „Riddley Walker“ fana u publici, što je dost’ dobar detalj. Nakon što su se već popalila svijetla i publika je već polako kročila ka izlazu, na licima ljudi se vidio oduševljeni vrisak (ljudi su stvarno vrištali od sreće) i cupkanje i komenari tipa „KONCERT DESETLJEĆA“ i slično. Samo ću reći da me popuno nepoznati dvometraš duge kose i brade i jaka mrcina od osobe za vrijeme koncerta uhvatio za ramena i tresao od sreće jer valjda nije znao što bi.

Mixer 2016-3

Moram spomenuti kako je zvuk, po uobičajeno u prostoru Tvornice bio poprilično loš, ako niste bili na sredini prostora, i ne mogu reći da ljudima nije zasmetalo. Ali osim te mane, i ostali propusti su samo poboljšali cijelu atmosferu. Uistinu koncert za pamćenje; takvu atmosferu nisam vidjela dosad nigdje, pa ni na headlinerima velikih festivala. Nemam što reći osim svaka čast svim bendovima, svakoj osobi zaslužnoj za ovaj spektakl i po tisućiti put jedno veliko hvala i kapa do poda organizatorima koji su imali milijun teških odluka i sve su porješavali zrelo, razumno, pametno i najbolje za sve. Nadam se da se Neil nije šalio kada je rekao da „moramo ovo raditi češće“, jer, jel’, moramo.