Oglas

Iako je ovaj intervju nastao povodom nadolazeće “zloglasne” Brucošijade FER-a, najpoznatijeg studentskog tuluma na razini metropole i države koji ove godine ugošćuje čak sedamnaest zvučnih glazbenih imena, istina je da je svaki trenutak pravi trenutak kako bi se skrenula pozornost na DemeNtronomes, zarazni fenomen klupskih zbivanja na domaćoj glazbenoj sceni.

Ovaj višečlani kolektiv apsolutno nadarenih i karizmatičnih muzičara u svom najranijem istupanju na glazbenu scenu proglašen je jednim od najboljih hrvatskih funk bendova, a u lipnju 2016. osvojili su i publiku i kritiku debitantskim izdanjem “Žurkadelik”. Njihov imidž argumentirano je utemeljen na briljantnoj svirci i neodoljivim impulsima funka, jazza i soula kojima mame na plesni podij, a više o njihovoj viziji glazbe i članovima kolektiva otkrio nam je svestrani Lujo Parežanin, jedan od dva saksofona u bendu i samozatajni glazbeni kritičar te novinar najistaknutijih medija nezavisne scene.

Dan Divjak, DemeNtronomes

Prije svega, želim vam u ime Mixera izraziti sućut zbog gubitka vašeg voljenog Dana. Iako više nije s nama, sigurna sam da će živjeti i kroz glazbu svih dragih prijatelja i kroz sjećanja na sav njegov doprinos istoj.

Upravo glazba je bila ono što vas je povezalo, i vas i Dana, i vas sve međusobno. Na scenu ste stupili u minimalnoj postavi koja je rasla zajedno s entuzijazmom i inspiracijom. Koliko rasplesanih duša broji vaš kolektiv trenutno.

Lujo Parežanin: Hvala vam. Teško je tu išta reći, dodati. Sviranje može pomoći, puno je njegovih tragova tu, više nego što netko izvana može prepoznati, ali na kraju ostaje to da ga više nema i s time se nije lako nositi.

Bendovski vrtić se trenutno proširio na 9 članova, od toga su tri mjesta nova – na basu je beštija Viktor Slamnig, čudo od basista koje nam je puno donijelo svirci, brass sekciju je proširio Mate Picukarić, fenomenalan novi trubač (saksofonist, gitarist, pevaljka, čudovište, ukratko), a na Svemirskoj Orgulji se izmjenjuju Jura(j) (Krešo-)Lovrić, skraćeno dr. JKL jer nam je došao s medicine, i Vid Hribar, vitez od Gavelle, dragi nam čovjek koji je odgovoran za fenomenalne sessione u atriju kazališta Gavella.

Zanimljivo je što DemeNtronoms pojedinačno čine iznimno talentirani, i usudim se reći uspješni glazbenici, no ipak ste kao individualci prepoznali prednosti ovakve zajedničke suradnje. Poput kakve grupe solista. Pretpostavit ću da nemate problema s egom i elitizmom osobno?

Lujo Parežanin: Pa zapravo bi se manji dio nas nazvao glazbenicima, kamoli uspješnima ili nešto slično. Od starih članova, brat saksofon Marko Gudelj je zapravo jedini profesionalac u bendu otkad Dana nema, a glazbenicima bi se još definitivno mogli nazvati naš kapetan Pero buraz Cvahte, koji vrlo ozbiljno radi s Ninom Romić, i sestra Nina, koja je čudo od pjevačice i mogla bi pjevati s najboljim muzičarima na svijetu. Uglavnom, zbilja teško da bismo imali sličnih problema, nikad tu nitko nije samog sebe doživljavao kao nekakvog nindžu. Sviramo onoliko dobro koliko možemo, to uglavnom funkcionira, prilično je zabavno i to je to.

No ipak, vaša glazba i pristup koji ste odabrali prema istoj zahtijevaju jednu razinu glazbene inteligencije od strane publike. I od strane samih izdavača. Vaš album „Žurkadelik“ je samoizdat prošle godine u lipnju. Je li u ovom periodu od objave albuma bilo kakvog pomaka po pitanju pronalaska izdavača za vašu glazbu?

Lujo Parežanin: Ma ne bismo rekli da naša glazba zahtijeva mozganje. Ako išta zahtijeva, to je najbazičnije, dobro staro mrdanje. Znači nam kad nam netko kaže “ta-i-ta tema vam je zanimljiva”, “dobro ste posložili puhače” ili što već, ali ima na našoj sceni zbilja puno zahtjevnije muzike od naše. Ali to je fank, on ni ne služi tome da bude zahtjevan, pobogu – cilj je jedino i isključivo mrdanje!

Jednom prilikom smo objavili vaš citat u kojem spominjete svoju misiju približavanja funk glazbe zagrebačkoj i inoj publici. Ajmo za naše čitatelje (i meni osobno za gušt) odraditi jednu superspeed školicu najvažnijih imena funka koja su oblikovala vas kao glazbenike.

Lujo Parežanin: Dobro je to što smo svi zapravo iz vrlo različitih priča. Neki od nas čak uopće ne slušaju funk – Veki (Vedran Vojnović), naš trombonist, više sluša metal nego funk, i to je super i volimo ga i zbog toga! Ovako napamet, gitarist Filip Rodik bi vjerojatno izdvojio Dereka Trucksa (koji pak nije funker), Viktor možda Vulfpeckovog Joea Darta, Nina Eryku Badu ili Coryja Henryja, Mate Snarky Puppy…svatko nešto dosta specifično svoje. Na razini benda, dosta slušamo Stantona Moorea, Medeski, Martin & Wood, Maceo Parker je nezaobilazan, Betty Davis, Metersi, dosta New Orleans muzike…

U Hrvatskoj povijesti funka svakako se uvijek ističe Dino Dvornik, no regionalna povijest glazbe krije zaista zanimljiva imena još od kraja ’60-ih, početka ’70ih, i izuzetno mi je drago da su mladi glazbenici poput vas ili Nipplepeople ponovo bacili svjetlo na glazbene dragulje ranijih razdoblja poput onih Zdenke Kovačiček i grupe KIM, recimo.

Lujo Parežanin: Dino je tu definitivno glavni, no nama stilski nije bio dio lektire – jednostavno je drugi “đir”, iako nema greške da je najvažniji na ovim prostorima. Bliži su nam bili neki ljudi tipa Tihomir Pop Asanović, čija dva albuma objavljena za Jugoton imaju fenomenalne muzike. Ne mora to biti mjerilo stvari, ali da je riječ o priličnom baji potvrđuje i činjenica da je sempl njegove stvari za Septembar završila na pjesmi Kendricka Lamara. Ima tu vrhunske muzike, nema greške, i super da je raznorazni DJ-evi opet izvlače.

Zdenka Kovačiček i DemeNtronomes

Sa Zdenkom izuzetno lijepo surađujete i izgradili ste tokom vremena divno prijateljstvo. Tako ćete zajedno s njom proslaviti njenih, divljenja vrijednih 60 godina na sceni na koncertu „Glazbena autobiografija“ u Lisinskom

Lujo Parežanin: Što reći o Zdenki. Stvarno nismo mogli zamisliti da će biti toliko pažljiva i brižna prema nama i da će nam toliko pomoći. Njena gostovanja na koncertima su uvijek genijalna, a nikad joj nećemo zaboraviti ni da je bila uz nas dok je bilo ovo s Danom. Zdenka je posebna, posebna osoba, sila na stejdžu i naša druga matera i neizmjerno nas veseli da smo dio njene velike žurke u Lisinskom.

Prije Lisinskog vas čeka i svirka na hodnicima “najzloglasnije” Brucošijade u Zagrebu. Uz spomenute svirke, koje još smo dužni držati na radaru?

Lujo Parežanin: Nismo se nešto bacali u buking jer nam se čini da je došlo vrijeme da radimo na Nininim autorskim stvarima. Pored pjevanja, Nina je sulud talent za pravljenje muzike i odavno je došlo vrijeme da je pustimo da povede priču i da pokušamo iznijeti njene ideje. Kada nešto od toga bude spremno, javit ćemo vam!

Poseban naglasak u vašem glazbeno-scenskom izražaju uvijek je bio na live jam sessionu, trenutku slobode i inspiracije, stvaranju nekih nevidljivih veza između izvođača koji vam se pridružuju u istima. Koja je vaša vizija glazbe?

Lujo Parežanin: Naša vizija glazbe je da mora izazivati stanje slavljenja stanja slavlja – dakle, osmijeh i kretanje. Svirački, da ima što više međusobne zafrkancije koja proizlazi iz slušanja što drugi rade i spontanih reakcija, umjesto kalkuliranih fraza. Daleko od toga da to radimo uvijek, ali bilo bi super kad bismo do toga jednom došli.

I vi i Dan ste spominjali kako osjećate da se glazbena scena i publika bude, da počinje titrati i da vam se to dopada. Što mislite, koji je to moment koji bi, ili je, probudio istu?

Lujo Parežanin: U nekom operativnom smislu, to su sigurno jamovi u Gavelli, za koje je velikim dijelom odgovoran Vid. Tu se upoznalo puno ljudi i iz njih je proizišlo puno suradnji. No ti jamovi sami po sebi ne bi bili toliko produktivni da se nije pojavila jedna stvarno fenomenalna generacija ljudi mlađih od nas koji stvarno rasturaju. Uz Vida, njima pripadaju i VIktor i Mate i Jura i puno drugih. Važan faktor je sigurno bio povratak Maje Rivić i Maka Murtića iz Londona koji su pokrenuli puno stvari (opet se svi znamo iz Gavelle!), a puno pomažu i iskusniji muzičari koji su se pokazali jako otvorenima za nove klince. Kruno Levačić je tu sigurno najvažniji, divan utjecaj, ali moglo bi se još ljudi tu nabrojati sasvim sigurno.

Što je sa instrumentalisticama na našoj sceni? Za Dan žena ste napisali krasnu posvetu ženama „koje se, u ionako egzistencijalno ekstremno nesigurnom svijetu glazbe, nalaze u još slabijem položaju“.

Lujo Parežanin: To je specifična priča. Ženama/curama je teže probiti se na instrumentalističku scenu, o tome nema spora. Jazz u tom smislu ima i problematičan dio svoje povijesti koji bi trebalo ispitati, vidjeti što je to u načinu na koji funkcionira kao polje da bi instrumentalistice bile manje zastupljene. Muzika i muzičari bi trebali shvatiti da muzika postoji u nekom kontekstu i da mi možemo pričati o tome kako je ona spontana i slobodna, ali za koga? Ako u društvu djevojke sile u neke drukčije životne uloge, da budu suzdržane, nenametljive, kako očekivati da će izići na stejdž pred 20 likova svirača jednako slobodno kao i neki dečko kojeg okolina uvjerava da je glavni, da je inicijativa njegova i slično. A stvari su i puno kompleksnije od toga. Većina nas nismo muzičari pa možemo samo ograničeno djelovati na tu scenu. Svakako pozivamo sve sestre instrumentalistice da vježbaju, da dolaze na sessione (Harmica ponedjeljkom, Gavella petkom!) i da se ne obeshrabruju ako ne bude idealno.

Red funka, red bluesa, soula i jazza. Koji je recept za novo izdanje i možemo li se uskoro nadati predstavljanju nekog novog singla? Koju ješku ćete nam baciti da nas „nahranite“ za naredne mjesece?

Lujo Parežanin: Trenutno je u pripremi video sa snimanja u fenomenalnom RSL studiju u Novom Mestu. Radi se o malo drukčijem aranžmanu Vulfpeckove “Beastly” koju smo ritmički preradili – tj. prebacili u ⅞ mjeru i nazvali “Eastly”. No poanta nije u tome da bude neka divlja mjera, nego da bude neočekivana i zafrkantska verzija. U pripremi je i par Nininih pjesama od kojih će jedna ubrzo u snimanje. Kad je skuvamo, znat ćete.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)

Ček dis aut