Oglas

Peti koncert četvrte MIMO sezone održat će se 5. ožujka u multimedijskoj dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti pod naslovom “Što se to svira ispod dubrovačkih zidina” dovodeći pred zagrebačku publiku Feredon i Embassy 516.

Embassy 516 četveročlani je alt/dream pop kolektiv koji tokom desetljeća bivanja na sceni unatoč mnogim potvrdama na glazbenom području i dalje postoji tek na margini scene. Probijajući se putevima neafirmiranih bendova pojavili su se na velikim festivalima poput Inmusica i Terranea i tek nakon šest godina postojanja izdali prvi službeni album “Surveillance Of The Environment” (2012.). Album je objavljen u nakladi Geenger Records uz službenu potporu MTV-ja, čime Embassy 516 postaju prvi bend iz Dubrovnika kojemu je to ikada pošlo za rukom. Embassy 516 je konačno ove godine još jednom spreman pustiti u svijet sve ono nakupljeno u njima kroz posljednjih pet godina, a o toj patini iskustva malog benda u velikom Gradu na jugu progovorio je Žarko Dragojević, gitarist i pjevač koji stoji iza glavne konceptualne ideje benda.

Foto: Maro Bošnjak

Uz E516 vezuju se razne konotacije u glazbenom i žanrovskom smislu, no najzanimljivija mi je sintagma „Post Polemic Wave of Pop“. Možete li nam približiti ideju ovog glazbenog izričaja?

Žarko Dragojević: U vremenu kada je band započinjao s radom (sredinom prošlog desetljeća) podosta utjecaja na nas su imali glazbeni uzori koji svoje stvaralaštvo temelje na snažnim instrumentalnim skladbama. Period u kojemu su se na sceni etablirali žanrovi poput post – rocka i post – hardocorea su definirali prvu riječ ‘post’ iz navedenog termina. ‘Polemic’ je izašao iz prvenstveno snažne osobne, a tek potom kritike društva i okoline; ljudskih postupaka, situacija i emocija koje se ispoljavaju iz dana u dan. ‘Wave of pop’ je naslonjen na ostavštinu osamdesetih i devedesetih godina koju smo upili ne samo iz glazbe, već općenito iz popularne kulture koja je i danas toliko prisutna (primjer upravo izašli “Trainspotting 2”). Mnogi autori bježe od pop termina, ali je zbilja toliko blizak svima – svirali metal ili klasiku, doticaj je neizbježan.

U jednom vašem intervjuu ste pojasnili kako ime banda nosi simboliku broja sobe i imena hotela u kojem je 1995. godine zadnje viđen misteriozno nestali gitarist Manic Street Preachersa – Richey James Edwards. Kako ste se odlučili povezati svoje glazbeno putovanje s ovim djelićem glazbene povijesti i misterije?

Žarko Dragojević: Ime banda je preuzeto po referenci koju sam zapisao iz novinskog napisa u tadašnjem ‘Nomadu’ koji sam posuđivao od starijih rodica još kao osnovnoškolac. Manicsi su u tom vremenu već bili veliki i kultni, a Richey značajna britanska figura već spomenute pop kulture. Detalj “Embassy 516” je ostao rečenica na papiru po kojemu je prva odsvirana pjesma banda dobila ime. Kasnije je band preuzeo ime po pjesmi, odnosno prema broju sobe u hotelu gdje je tragični Richey zadnje viđen.

“Surveillance Of The Environment”, Geenger Records 2012. Cover: Jelena Uroda

No, simbolika i skrivena značenja u vašem kreativnom stvaralaštvu tu ne nestaju. Mnoštvo je ideja na jednom mjestu koje treba otkrivati pa tako naslov vašeg debitantskog izdanja nosi ime “Surveillance Of The Environment”, evocirajući pritom sociološku teoriju američkog političkog znanstvenika i komunikacijskog teoretičara Harolda Lasswella. Sumirajući njegov rad na jednu upitnu rečenicu „Tko kaže što, kojim kanalom, kome i koji je efekt?“, isto možmo transponirati u pitanje o vašem albumu…

Žarko Dragojević: Trenutak u kojemu smo kao band i kao ljudi sazrijevali pratio je velike promjene u društvu oko nas. Djeca smo Dubrovnika, rat i tranziciju jako dobro pamtimo, a potom i sve događaje koji su na prelasku u novi milenij svakodnevno iskakali iz paštete s radija, novina i TV-a. Novo ‘digitalizirano’ doba zaraženo tada pristiglim internetom i sociološko – političke promjene koje smo kao djeca vidjeli su se zbilja urezali u (o)sjećanje. Možda ih tada nismo u potpunosti shvatili, ali smo pasivno upili sve ono što nije štimalo u trulom društvu koje je preko noći pokušalo iz socijalističkog postati kapitalističko. Rezultate tog pokušaja tranzicije vidimo svakodnevno u državi. Lasswell je u svojim razmišljanjima savršeno sumirao ono što nam političari i korporacije putem medija i neizbježnih reklama serviraju iz minute u minute. Prvim albumom smo pokušali zagrebati pod trulu površinu društva, takva je boja i nijansa koja se melodijski / zvučno proteže na cijelom prvom albumu. Kroz igre riječi, akronime, skrivene usporedbe i asocijacije smo se poigravali iz pjesme u pjesmu. Mi smo poželjeli kanalom zvuka i teksta potaknuti na razmišljanje i reakciju slušatelja. To i dalje radimo s jednakom zanesenošću i žarom.

Možete li nam približiti pobliže ideju ovakvog konceptualnog pristupa glazbenom i umjetničkom stvaralaštvu?

Žarko Dragojević: Danas band ne može biti koncentriran samo na glazbeni segment, to je surova realnost u kojoj je potrebno biti također dizajner, video snimatelj, booking agent, audio producent (uz to što ste prvenstveno autor)… Koncept je prevladao od samih početaka jer je ostala samo osnovna ideja, a glazbenici u bandu su se mijenjali iz godine u godinu. Na taj način smo s leđa skinuli teret osobnih poveznica i naglasak stavili na samo ime banda i stvaralaštvo. Riječ umjetnost smo uvijek zaobilazili, jer ono čime se mi bavimo je prvenstveno kreativni autorski rad proizašao iz ogromne ljubavi prema glazbi i kulturi. Ako naši zapisi prežive teret godina i u budućnosti nekome budu značili nešto, onda neka ti ljudi sude o našim djelima. Danas je sve oko nas popriličan ‘hype’ i sve je tzv.  ‘umjetnost’ – to nas nije nikad zanimalo…

Nastavno na prethodna dva, postavlja se pitanje da li će vaša naredna studijska izdanja ipak predstavljati nastavak ideje Lasswellove teorije?

Žarko Dragojević: Drugi album nastavlja pratiti Lasswellowu teoriju, naslov će biti “Correlation”, dok će treći nositi skraćenicu “Transmission”. Novi materijal je snimljen još prije godinu dana, ali u pažljivom mixanju i aranžiranju skladbi vrijeme je proletilo…

Prošlo je poprilično vremena od trenutka objave vašeg albuma prvijenca, točnije – svibanj 2017. predstavlja njegovu petu godišnjicu. S obzirom da iznimnu pozornost poklanjate konceptu svog glazbenog stvaralaštva i kvaliteti zvuka, nije začuđujuće da još nismo dočekali vaše novo studijsko izdanje. Planirate li promijeniti taj status u skorije vrijeme?

Žarko Dragojević: Do kraja 2017. smo dali sebi ‘deadline’ za objavu. Pokušat ćemo ga ispoštovati te konačno pustiti u svijet sve ono nakupljeno u nama kroz sve ove godine. Dio silnih odgoda je naša želja da album bude što profesionalnije snimljen i produciran, a dio zasluga su imali drugi opsežni projekti i životne brige koje oduzimaju dragocjeno vrijeme. Za band nikome ne dugujemo neki rok, pa iz toga također leži posvećenost i vjerovanje u osjećaj da se materijal objavi tek onda kad mi to smatramo prikladnim. U tome je ljepota nezavisnog ‘DIY’ svijeta glazbe i stvaralaštva 21. stoljeća.

Ovaj glazbeni projekt upijao je inspiraciju iz raznih drugih sfera umjetnosti – književnosti, kazališta u kojem radiš,… U takvom okruženju uvijek postoji tema više iz koje može nastati novi projekt pa je tako zaživio i glazbeni projekt „Poput silueta“ u kojem sudjeluje veći dio članova glazbene postave E516 i gdje ste se odlučili izraziti na materinjem jeziku. Kad se uroni u taj čarobni, kreativni krug, inspiracije ne nedostaje, no na koji način uspjevate posložiti i organizirati svaki od projekata da nijedan ne ostane zakinut za apsolutnu predanost?

Žarko Dragojević: Imamo ogromnu sreću da živimo i radimo u gradu koji štuje kulturu i koji se kulturi predaje u potpunosti, s generacije na generaciju. Toga smo svjesni i znamo cijeniti ono što nam je preneseno. Prijatelji i suradnici iz dana u dan nas inspiriraju i potiču na stvaranje, u raznim segmentima i raznim žanrovskim odrednicama. Kazalište Marina Držića je moja matična ustanova i mjesto na kojemu provodim dobar dio dana. Mnoštvo ljudi dođe i prođe kroz taj magičan svijet iza zastora, a uvijek iznova sam zahvalan na razumijevanju koje kolege u ustanovi imaju za moje autorske radove i profesionalne angažmane na raznim kulturnim projektima koji se tiču Grada Dubrovnika i mene osobno na drugim poljima. Bubnjar Ivica Glunčić također autorski djeluje u bandu Feredon, a naš bassist / gitarist Antonino Šimić je član Londinera i glazbeni producent u studiju Greenwood u Zagrebu. Tomislav Kličan i ja smo krenuli zajedno s idejom o “Embassy 516” te smo danas još uvijek tu baš kao prije 15 godina na početku srednje škole. “Poput Silueta” su nam na jedno mjesto okupili prijatelje Luciju Pećar, braću Ivana i Šimuna Končića te našeg bivšeg pridruženog bassistu Mateja Šarića. U međuvremenu je snimljen novi singl “Siva” na kojemu je sudjelovao i veliki prijatelj Adem Gušić koji je publici poznat kao kreativna vodilja banda Izae u kojemu djeluje uz naše drage Jadranku Katić i Dejana Seferovića.

Foto: Vedran Jerinić

Bend ste iz dalekog Dubrovnika, no u svakom trenu povezani ste s kreativnim pojedinacima iz cijele Hrvatske i uključeni u tekovine domaće glazbene scene. Jedna od otegotnih okolnosti jesu sigurno nastupi koji od vas zahtjevaju puno veći angažman za razliku od, recimo zagrebačkih bendova. Kako se nosite s tom preprekom?

Žarko Dragojević: Teret Dubrovnika i ‘zakinutog’ juga smo nekako uspjeli okrenuti u svoju korist kroz godine. Malo sviramo uživo, ali redovito uspijevamo pobuditi interes publike i medija gdje god smo svirali u ovih desetak godina. Valjda postoji neki odnos u kojemu se uželimo jedni drugih i uspijemo pokrenuti zaljubljenike u glazbu koji razmišljaju kao i mi. Bilo kakvu ambiciju i bilo kakve nerealne snove smo još kao dvadesetogodišnjaci izgubili. Shvatili smo da jedino svojim radom možemo biti zbilja zadovoljni, a sve ostalo van toga je čista slučajnost ili nagrada za uloženo. U trenutku kada kao ljudi i autori ne očekujete ništa, onda je sve puno slađe i sve ima pravi smisao. Svaki ton i svaka riječ su iskrene, snažne poruke i zapisi jednog malog banda iz ‘velikog grada među zidinama na jugu’. Dubrovnik je veći od nas svih kao pojedinaca i glupi su oni koji se zavaravaju da netko ili nešto među nama u Gradu može ikad postati veće od Grada samog. Na jedan način je potrebno odstraniti želje i vlastito ‘ja’ kako bi počeli zbilja uživati u ovom malom kutku na zemlji koji je ujedno blagosljoven i proklet poput Bermudskog trokuta.

Pred vama je nastup u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti u sklopu glazbenog programa MIMO. Kakav je daljni plan i raspored ovog glazbenog kolektiva?

Žarko Dragojević: Projekt MIMO pratimo i podržavamo od početka, tako je poziv od organizatora bio odmah prihvaćen – nadamo se odličnoj atmosferi u nedjelju na koncertu. Muzej suvremene umjetnosti je također lokacija koja izaziva veliku dozu poštovanja, lijepo je bar na jedan dan postati dio ‘postava’. U lipnju bi trebali napraviti završni mix novog albuma “Correlation”, to je definitvno prvi idući veći korak.

(Emanuela Tomino/Mixer.hr)

Oglas