Fink začarao Močvaru

Fink @ Močvara foto: Zrna Zuber
Fink @ Močvara
foto: Zrna Zuber

Možda zvuči kao naslov priče za malu djecu, ali atmosfera u Močvari u petak navečer je stvarno bila začarana. Puna dvorana ljudi koji su prkosili snijegu, vjetru i niskoj temperaturi sinoć nije požalila ni sekunde uloženog truda i vremena. Britanski kantautor Fink (Fin Greenall) i njegov prateći bend oduševili su prisutne odličnom svirkom i iskrenom emocijom.

Douglas Dare foto: Zrna Zuber
Douglas Dare
foto: Zrna Zuber

No, emocije su radile u overdrive-u već za vrijeme predgrupe. Simpatični, Douglas Dare, također Britanac, bio je savršen uvod u ovu odličnu glazbenu večer. Dare je kroz pola sata predstavio pjesme sa svog debitantskog albuma Whelm koji je izašao u svibnju 2014. godine putem nezavisne izdavačke kuće Erased Tapes Records. Njegove melankolične ljubavne balade u pratnji klavijatura i perkusija nikoga u publici nisu ostavile ravnodušnim. Najbolje ću ga opisati izjavom jednog novog poznanika: ”Vrlo pristojan mladić koji radi jako lijepu glazbu!”.

Glavna poslastica slijedi nedugo zatim. Fink je već od prvog takta u potpunosti zaveo svoju publiku. Svi planeti kao da su savršeno posložili. Zvuk, koji u Močvari ponekad zna biti preglasan, sinoć je bio baš taman. Moglo se bez problema stajati u prvim redovima, sve čuti, razumjeti tekstove i uživati bez da ti sljedećih par dana zuji u ušima. Ista priča je bila s osvjetljenjem koje je ovom prilikom jako ukusno odrađeno, tj. nije bio standardni mrak u kojem ne vidiš prst pred nosom (ili bend pred sobom).

Fink @ Močvara foto: Zrna Zuber
Fink @ Močvara
foto: Zrna Zuber

Što se tiče same svirke, teško mi je izdvojiti najbolji dio, jer je sve bilo vrhunski odsvirano, otpjevano i preneseno na publiku. Osobno, kao velikoj ljubiteljici akustičnih aranžmana, izdvojila bi izvedbu Wheels i Perfect Darkness na kojima se samo prividno umirio doživljaj. Fenomenalni bubnjar Guy Whittaker je bio podjednako entuzijastičan na cajónu što mi je bilo jako drago vidjeti, jer sam više puta doživjela da bubnjari izgube na energiji kad naprave taj prijelaz. Nakon kratkog akustičnog ”predaha” slijedi crescendo do kraja. Set je završio s dobro poznatima Looking Too Closely i Berlin Sunrise. Nakon gromoglasne vriske i pljeska vraćaju se na pozornicu za bis i to je ukratko bilo to. Kad bi rekla da je čarolija tu završila lagala bih, jer se pozitivna atmosfera produžila dugo u noć.

Sve u svemu, ne znam tko je bio više bio iznenađen reakcijom publike na ovaj koncert – ja ili sam Fink. Očekivala sam dobru svirku, jer ne može ne biti dobro kad imaš bend na toj razini talenta, ali ono što se događalo u dvorani nitko nije mogao predvidjeti. Osmjesi i vidno zadovoljstvo na licima što benda, što posjetitelja, ne lažu. Nadam se da je u toku večeri i organizator prepoznao što se odvija u dvorani, pa će nas u budućnosti Fink (u stilu The Nationala) religiozno pohoditi na svojim turnejama. Koncert je bio pun pogodak i nije mi nimalo žao što sam, po ovakvom vremenu, potegnula iz Zadra.

P.S. Jedna set lista s pozornice je završila u mojim presretnim rukama. Ništa mi neće ovi dan pokvarit’ (vapšuvarivari – vapšuvarivari)…

Ček dis aut