„Godard, biografija“, Antoine de Baecque – svjedočanstvo o održavanju umjetničkog integriteta

Oglas

Piše: Janko Heidl

Knjiga „Godard, biografija“ (2016.; izvorno Godard: biographie, Ėditions Grasset & Fasquelle, 2010) francuskog filmskog i kazališnog kritičara i povjesničara Antoinea de Baecquea donosi dostojno opsežan biografsko-umjetnički portret prvorazrednog redateljskog uglednika iz naslova, neukrotivog francusko-švicarskog sineasta Jean-Luca Godarda, rođenog 1930., još uvijek aktivnog i impresivno svježeg u svom polju djelovanja. Plod zadivljujuće temeljitog istraživanja, u hrvatskom izdanju naklade Sandorf/Mizantrop  tekst se – ne računajući filmografiju, bilješke i kazalo – prostire na 720 stranica ovećeg formata, uz razmjerno sitan slovni font. Iako se, naravno, bavi i Godardovim privatnim životom, de Baecque nastoji ne romansirati i ne romantizirati te se kloniti senzacionalizma i trača. Najveći dio sadržaja prati nastanak filmova, od njihova začetka do odjeka u javnosti. Posve primjereno, jer u Godardovu  je bivstvovanju i po njegovim vlastitim riječima „više filma nego života“.

De Baecque se kloni i izričitih vlastitih prosudbi, jer mada je posve očito da je posrijedi rad posvećenog štovatelja, pristup se nikad ne pretvara u nekritičko idolopoklonstvo. Gdjekad zamorno opširna, možda i suhoparna, gdjekad vrlo zanimljiva kronika podređena brižnom notiranju dramaturgije subjektova života, knjiga „Godard, biografija“ nedvoumno je obvezna literatura svakog iole ozbiljnjeg filmofila, a i jedna od najuzoritijih, ako ne i najuzoritija biografija nekog filmaša u hrvatskom prijevodu, odnosno na hrvatskom jeziku. Dodajmo još da je pothvat ostvaren bez suradnje samog Godarda, nemarnog arhivista svoje povijesti, odvajkada nesklonog otvorenim razgovorima o vlastitoj prošlosti.

Knjiga se, između ostaloga, i bez natege, može čitati i kao svjedočanstvo o održavanju umjetničkog integriteta, o ustrajnom, nepopustljivom vojevanju za individualnu slobodu izraza i djelovanja čak i u području kao što je kinematografija, koje podrazumijeva timski rad i poprilična novčana ulaganja. Za razliku od druge najpoznatije dvojice prvaka francuskog novog vala s kojima je na kraju 1950-ih godina rušio takozvano „kino očeva“, Claudea Chabrola i Françoisa Truffauta čiji su kasniji filmovi – ne govorimo o kvaliteti – počeli nalikovati onima konvenciono glavnostrujaškima protiv kojih su inicijalno rogoborili, Godard je vazda ostao autorski ekscentrik. Malo koji film mu je bio zbiljski hit s odjekom u široke publike, no Godard je, između ostaloga, iznašao i vlastiti model poprilično jeftine realizacije, a jedno od pravila kojih se nastojao držati jest da cjelokupna ekipa na setu, uključujući glumce i svu potrebnu tehniku, može stati u najviše tri osobna automobila. Jednome bi vozač najčešće bio on.

Uz to je od sredine sedamdesetih godina uglavnom bio i montažer slike i zvuka, nerijetko bi sam snimao ton, a katkad i sliku. Iako je pri režiranju znao biti malne nedostižno brz, također je izborio slobodu da ne snima onih dana kad za to nema volje, što je u filmskom svijetu uglavnom nečuveno. Od kraja 1980-ih počeo je slati suradnike da bez njegove nazočnosti snime dobar dio materijala, od kojeg bi on potom, najčešće posve sam u svom studiju, sastavljao djelo. Osim stvaralačkog dara, u uspješnom preživljavanju snimanjem, kako sam nekom zgodom reče, „filmova koji ne funkcioniraju“, uvelike mu je pomogao i izvanserijski smisao za samopromociju, podizanje medijske prašine oko sebe i svog djela. Uvijek izvan usvojenih marketinških kalupa, ali svejedno neobično djelotvorno.

Divljenja vrijednog umjetnika, ali zamršenog, ćudljivog i često neugodnog čovjeka, bivši je prijatelj Truffaut, u pismu upućenom osobno Godardu, upečatljivo nazvao „govnom na pijedestalu“, proračunatom osobom vještom u izazivanju sažaljenja, koja rado prima tuđu pomoć, a zauzvrat udara niskim udarcima. Neki drugi, pak, o njemu govore mnogo više lijepoga nego ružnoga. Što god o njemu mislili, to na svoje brdo tkano čeljade i, kako više svjedoka veli, osoba „zastrašujuće inteligencije“, prokrčila je vlastiti životni i radni put suradnje sa sustavom – bez kojega se dakako ne može – a da mu ne pripada i nije mu pokorena.

 

 

Ček dis aut