Interview: Joachim Kühn – “Borim se za glazbu”

Oglas

JKrazgovarao: Davor Hrvoj

Njemački pijanist i skladatelj Joachim Kühn 13. će travnja nastupiti u maloj dvorani Lisinski, na otvorenju 26. festivala Jazz.hr/proljeće.

Borim se za glazbu

Joachim Kühn jedan je od najvažnijih glazbenika u povijesti europskog jazza. Njegov pristup karakteriziraju žestina i senzibilnost, virtuozna tehnika i maštovitost te sjajan osjećaj za dinamiku. Sa svojim je triom, koji je utemeljio 1964., bio jedan od prvih njemačkih glazbenika koji su djelovali na području free-jazza. Tijekom više od pola stoljeća karijere nastupao je s vodećim svjetskim glazbenicima i ansamblima jazz, klasične i world music glazbe. Glazbeni partneri bili su mu Ornette Coleman, Archie Shepp, Jimmy Garrison, Joe Henderson, Don Cherry i Phil Woods. Kao svestran glazbenik svirao je i fusion i u tom kontekstu ostvario suradnje s važnim predstavnicima žanra, među ostalima s Billyjem Cobhamom, Michaelom Breckerom, Jean-Lucom Pontyjem, Larryjem Coryellom i Alphonseom Mouzonom. Vodi vlastite sastave, a svira i solo, kao što će biti slučaj na zagrebačkom koncertu.

Zašto ste za svoj najnoviji album Beauty & Truth, uz vlastita, odlučili snimiti djela stilski različitih autora, od grupe Doors preko Georgea Gershwina do Krzysztofa Komede?

Kad nastupam solo sviram poznate melodije, ali također vlastitu glazbu. Volim predstaviti svoje skladbe, ali također djela drugih autora. Svoj novi CD nazvao sam Beauty & Truth po skladbi Ornettea Colemana koju sam na nj uvrstio u solo izvedbi. To je skladba s predivnom melodijom.

Na CD sam uvrstio i Blues For Pablo Gila Evansa. Za tu sam skladbu priredio poseban aranžman. Radi se o notama, o melodijama koje publika dobro poznaje, barem ljubitelji jazza. Još uvijek sam vrlo otvoren, kao što sam uvijek bio. Još uvijek sam onakav kakvog me se sjeća zagrebačka publika. U Zagrebu sam posljednji put nastupio 1981., a to je jako davno. Nadam se da ću ponovno osvojiti zagrebačku publiku. Potrudit ću se.

Najbolji kompliment

Zašto vam je važno osvojiti publiku?

Teško mi je, gotovo nemoguće, zamisliti kako publika osjeća tu glazbu. Čak i sam nisam svjestan što improviziram. Kako će publika tada znati ili očekivati nešto? To je nemoguće. No, mi trebamo publiku jer ona nam pomaže u našim improvizacijama. Slušatelji mogu improvizirati s nama, primjerice u svojoj glavi, u svojoj mašti. Ako se radi o publici koja može osjetiti to što radim, to je sjajno. U tom smislu imam sjajno iskustvo sa zagrebačkom publikom. Jako se dobro sjećam publike na mojim zagrebačkim koncertima. Sjećam se da je bila jako dobro obaviještena o mojoj glazbi, da je bila otvorena i da je pažljivo slušala.

Kako je to što ste Europljanin koji ima klasičnu glazbenu naobrazbu utjecalo na vaš osebujan pristup jazzu?

Mi europski jazz glazbenici morali smo puno toga pretrpjeti. Još uvijek mnogi europski jazz glazbenici, bez obzira koliko su poznati, nemaju pristup na većinu europskih jazz festivala. Ornette Coleman mi je jednom rekao: “Da si Amerikanac i da si crnac, bio bi popularan kao što je Keith Jarrett.” Shvaćao je da sam diskriminiran zato što sam europski jazz glazbenik. To je jasno. Bio je to najbolji kompliment koji sam ikad dobio jer Ornette je mogao vidjeti da to nije normalno.

Nije li upravo on pomogao da se djelomiučno ispravi ta nepravda?

Naravno, u suradnji s njim imao sam priliku svirati bilo gdje. Uz njega sam nastupao na mjestima na kojima nikad ne mogu nastupati sa svojim sastavom ili solo. To sam spoznao na samom početku karijere. Morao sam to prihvatiti. Nisam imao izbor. Nastojao sam svirati najbolje što mogu i svojom glazbom doprijeti do što više ljudi.

Predivne boje

Kako se ustrajanje na beskompromisnom pristupu odrazilo na vašu karijeru?

Dobro se osjećam jer mogu živjeti samo od svoje glazbe i ne trebam tražiti druge poslove, što mnogi glazbenici moraju. Nikad nisam morao podučavati ili raditi nešto slično, primjerice svirati komercijalnu glazbu kako bih zaradio za život. Uvijek sam svirao samo ono što sam želio. To mi je najvažnije. Od samog početka, kad sam odlučio biti jazz glazbenik, nitko mi nije govorio što bih trebao svirati. No, to je najteže – biti europski glazbenik, svirati samo ono što želiš i od toga pristojno živjeti. Nije bilo lako, još uvijek nije, niti neće biti jer ljudi još uvijek razmišljaju o jazzu kao američkoj glazbi.

Koliko je teško opstati na glazbenoj sceni držeći se tog načela?

Borim se za glazbu, kao što se borim za život. Jazzisti moraju iskazivati velik entuzijazam prema svojoj glazbi, moraju prolaziti kroz teška razdoblja, ispunjavati svoje obaveze, a to je isto u Americi kao i bilo gdje drugdje. I u Americi je teško biti jazz glazbenik.

Kakva iskustva donosite iz SAD-a?

Tamo sam živio pet godina i bilo mi je dobro jer sam svirao različite vrste glazbe, među ostalima i rock-jazz po uzoru na 1970-e, što je bilo drukčije. No, glazbenici su tada teško dolazili do diskografskih ugovora i nisu mogli u potpunosti svirati glazbu kakvu su željeli jer su producenti vodili glavnu riječ. To je tada postao pravi posao.

U kakvom vam je sjećanju ostala suradnja s Boškom Petrovićem?

U to doba postali smo dobri prijatelji. Zahvaljujući njemu u 1970-ima i početkom 1980-ih često sam nastupao u Zagrebu. Između ostalog sudjelovao sam i u njegovim projektima. Diskografska kuća Jugoton (danas Croatia Records, op. p.) na LP-ju je objavila jednu snimku na kojoj sviram u Zagrebu. Zahvaljujući tome bolje sam upoznao glazbu balkanske regije koja je posebice zanimljiva u ritmičkom pogledu i sadrži predivne boje koje još uvijek otkrivam. Obožavao sam svirati sa svim tim glazbenicima. Sad sviram s Asjom Valčić, violončelisticom iz Zagreba koja je zaista sjajna instrumentalistica.

 

 

Oglas