Oglas

Eric Reed, zvijezda je festivala Jazz.hr/jesen, koji se u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja od 18. do 21. listopada održava u dvorani “Blagoje Bersa” na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. On će sa svojim triom nastupiti zadnje večeri festivala.

Eric Reed rođen je u Philadelphiji, Pennsylvania. Klavir je počeo svirati u dobi od dvije godine, s pet godina svirao je u baptističkoj crkvi svoga oca, a sa sedam je godina započeo formalnu naobrazbu na Philadelphia’s Settlement Music School. U dobi od jedanaest godina njegova je obitelj preselila u Los Angeles gdje je nastavio školovanje na R. D. Colburn School of Arts. Na toj je školi 1986. upoznao Wyntona Marsalisa što je donijelo prekretnicu u njegovoj karijeri. U dobi od osamnaest godina, tijekom studija na Kalifornijskom državnom sveučilištu Northridge, Reed je s njim otišao na kraću turneju, a godinu dana kasnije pridružio se njegovu septetu. Poslije je svirao s mnogim uglednim jazzistima, a vodi i vlastite sastave. Cijenjen je i kao skladatelj.

Zašto volite glazbu Ahmada Jamala?

Eric Reed: On je jedan od najvećih. Obožavam ga. Volim ga zato što je važan u pogledu jazz trija, suštinski za svakog jazz pijanista. Važna je njegova zamisao o sviranju trija klavir-bas-bubnjevi ili klavir-bas-gitara. Pomogao nam je da shvatimo ulogu trija, također kao pratećeg elementa u glazbi, iza pjevača ili puhača. Promijenio je pogled na sve to. Promijenio je mnogo toga, primjerice način na koji glazbenike potiče da slobodno ulaze u međuigre, kako koristiti prostor, kako se osloniti na basista i bubnjara.

Fascinantno je kako njegovi suradnici moraju biti spremni i usredotočeni, kako ga neprestano moraju gledati…

Eric Reed: Kako bi u trenutku mogli krenuti u nekom drugom smjeru…

Čekati na njegove neočekivane naredbe…

Eric Reed: Nevjerojatan je njegov pristup aranžmanima…

Glazbenici govore da je jazz skladanje u trenutku…

Eric Reed: Apsolutno…

… ali u slučaju Ahmada Jamala možemo reći da je jazz također aranžiranje u trenutku izvedbe.

Eric Reed: Da, da, tako je. On ne voli riječ trio jer ju smatra ograničavajućom. Radije koristi naziv mali ansambl ili komorni ansambl, jer zamisao o triju znači samo jedno a njegov je pristup puno širi. Svirajući glasovir, svirajući s ansamblom, on provodi orkestralan pristup.

Kako se suradnja s Elvinom Jonesom odrazila na vašu karijeru?

Eric Reed: Bio je fenomenalan. Suradnja s njim bila je vrhunac mojeg života jer glazba nastala 1960-ih puno je značila mojem naraštaju glazbenika. Bila je to i glazba 1950-ih, ali posebice ona 1960-ih. Ne znam zašto je to tako, ali znam da jest. Zajedno s Marcom Caryjem, Nicholasom Paytonom, Dwayneom Burnom, Gregoryjem Hutchersonom i Timom Warfieldom sjedio sam i slušao tu glazbu koja nas je izluđivala. Raspametili bismo se slušajući ploče “Speak No Evil”, “E. S. P.”, “The Stylings of Silver”, “Blowin’ the Blues Away”, kao i sve od Cannonballa Adderleya iz 1960-ih. Glazba nastala u tom razdoblju zaista nam je nešto značila, progovarala je jezikom koji nas je dirnuo. Elvin je bio jedan od naših junaka iz toga doba. Poput Monka, on je imao stav – “radim to što radim zato jer to želim raditi!” Bum! Bio je to njegov svjetonazor. Kao što je Charles Mingus bio posvećen skladanju, Elvin je bio posvećen sviranju bubnjeva. Bilo je divno čuti da se njegov koncept nije mijenjao, čak niti u njegovim poznijim godinama. Još uvijek je bio moćan kao što je bio u ranijem razdoblju. Slušajući ga imao sam isti osjećaj radosti. U Elvinovu se zvuku osjećala radost.

Kako je suradnja s Wyntonom Marsalisom usmjerila vašu karijeru?

Eric Reed: Sviranje s Wyntonom u mojim mladim danima osiguralo mi je određenu razinu poznavanja strukture. Suradnja u ansamblu, svakodnevno sviranje na visokoj razini, izazov sviranja autorske glazbe, sviranje tuđe glazbe na način kako ju je autor zamislio… Tada se u glazbi događa nešto posebno. Često sam svirao s glazbenicima koji nisu glavnostrujaši. Tada, krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad sam se ozbiljnije probio, cilj mi je bio svirati s Artom Blakeyem, Freddiem Hubbardom i Betty Carter. Svirao sam u Hubbardovu sastavu, a s Artom i Betty tek na jam sessionima. Bilo je to sjajno iskustvo, ali to nije isto kao sjediti pokraj majstora kao što su Art Blakey ili Betty Carter i svake večeri svirati s njima. To je prava škola. Ti su glazbenici stvarali tu glazbu. Art Blakey je osmislo koncept podučavanja mladih glazbenika. Betty Carter također. Podaci koje su oni nudili neprocjenjivi su. To je nešto što nije moguće naučiti u školi. Posebice je Blakey glazbenicima dozvoljavao slobodu da se izraze.

Da se izraze kao svirači, ali i skladatelji. Bobby Timmons i njegova skladba “Moanin’”…

Eric Reed: Bobby Watson, Mulgrew Miller. Poticao je glazbenike na skladanje. Donald Brown.

Benny Golson i njegova skladba “Blues March”…

Eric Reed: Naravno. Tako nešto želio sam iskušati. Wynton Marsalis je svirao s Artom Blakeyem. U to je doba bila ohrabrujuća situacija za jazz glazbenike koje je zanimalo učenje tradicije jazz glazbe. Kad kažem tradicije mislim na sviranje standarda. Mnogi su mladi glazbenici profitirali svirajući s Artom Blakeyem i Betty Carter. To su bile prekretnice u njihovim karijerama. U to je vrijeme još uvijek djelovalo puno glazbenika koji su stasali u ranom razdoblju jazza. Harry Sweets Edison je još uvijek svirao, Doc Cheatham također, ambažura Freddiea Hubbarda je još uvijek bila dobra, još uvijek je mogao svirati svoje glazbalo. Joe Hendeson je svirao. Don Cherry. Ti su glazbenici u to doba još uvijek bili aktivni.

Neki od njih bili su aktivni do kraja života, primjerice Clark Terry koji je je svirao u svojim devedesetima. Jeste li bili član njegova sastava ili ste tek povremeno svirali s njim?

Eric Reed: S njima sam svirao na različitim nastupima, ali nisam bio član njegova sastava. Jedini u kojem sam kroz duže razdoblje bio stani član bio je sastav Wyntona Marsalisa. Nekoliko sam godina svirao s Freddiem Hubbardom i Joeom Hendersonom, ali osim toga na taj način nisam svirao u puno drugih sastava.

Sviđa mi se kvaliteta koju su imali Clark Terry, Louis Armstrong i Dizzy Gillespie – radost muziciranja, veselje.

Eric Reed: Glazbenici koje ste spomenuli imaju drukčiji pristup sviranju glazbe. Treba znati da su oni svirali i za ples. To su glazbenici potpuno drugog naraštaja. Dolaze iz posve drukčijeg razdoblja u kojem je kontekst glazbe bio drukčiji, a promijenio se nakon što su ljudi prestali plesati na tu glazbu. Sad, nažalost, glazbenici sviraju samo koncertnu glazbu, a publika samo sjedi i sluša. Ta je promjena usmjerila razvoj glazbe u određenom smjeru.

Ipak, to također ovisi o karakteru osobe.

Eric Reed: Da, ali na to je najviše utjecalo to što su ti glazbenici imali različita iskustva. Glazbenici koje ste spomenuli svirali su u velikim sastavima. Danas mladi glazbenici nemaju takva iskustva. Ne sviraju u velikim sastavima i ne sviraju glazbu za ples. To više ne postoji.

(Davor Hrvoj/Jazz.hr)

Ček dis aut