Oglas

U prvom ovosezonskom koncertu iz ciklusa Jazz.hr, što ga organizira Hrvatsko društvo skladatelja, 11. će rujna u dvorani »Blagoje Bersa« na Muzičkoj akademiji u Zagrebu nastupiti trio slavnog američkog pijanista Joeya Calderazza.

Još dok je studirao na Berklee Collegeu of Music i Manhattan School of Music, Calderazzo je iskustvo stjecao svirajući s uglednim jazzistima kao što su David Liebman i Frank Foster. No, proslavio se sredinom 1980-ih surađujući s Michaelom Breckerom s kojim je snimio neke od kultnih jazz albuma. Samostalnu diskografsku karijeru započeo je početkom 1990-ih objavljujući albume za legendarnu diskografsku kuću Blue Note. Poslije se pridružio skupini saksofonista Branforda Marsalisa s kojim je snimio niz albuma, a pod okriljem njegove izdavačke tvrtke Marsalis Music nastavio je razvijati samostalnu karijeru. Osim Marsalisa i Breckera, na snimanjima Calderazzovih albuma sudjelovali su slavni glazbenici, među ostalima Dave Holland, Jack DeJohnette, Claudia Acuna, John Patitucci i Jeff “Tain” Watts. Surađivao je i s drugim uglednim jazzistima, među ostalima s Arturom Sandovalom, Bobom Mintzerom, Bobom Beldenom, Vincentom Herringom i Jerryjem Bergonzijem. Najčešće nastupa i snima solo ili sa svojim triom ostvarujući uzbudljive izvedbe kroz koje se predstavlja kao maštovit autor i uvjerljiv improvizator koji ostvaruje slobodu u kreiranju nekomercijalnog pristupa, nerijetko uključujući tradiciju klasične glazbe.

»Izazov je svirati u triju. Nastojim smisliti drukčije načine sviranja skladbi koje smo snimili i već svirali na koncertima. Tako izvedbe neće biti iste na svakom koncertu. S vremenom počinjem razmišljati o drukčijem načinu sviranja s triom i tada me obuzima dobar osjećaj. Otkrio sam način na koji to mogu dobro raditi. Tada ne sviram skladbe koje izvodim s kvartetom. To je doista moj koncept sviranja u triu koji sad dalje razvijam. Promišljanje i pristup glazbi u tom formatu potpuno su drukčiji. Skladbe izvodim onako kako u tom trenutku osjećam da bi ih trebao izvoditi, a ne onako kako je uobičajeno. Pristup je vrlo, vrlo spontan. To počinje izborom skladbe koju ćemo svirati, što činimo na licu mjesta, a koncept se zasniva na tome da budemo potpuno usredotočeni i osluškujemo što se događa. Ne sviramo kao što je uobičajeno, primjerice da odbrojavamo: 1, 2, 3, go, nego više pažnje polažemo na stvaranje pogodnog okružja u kojem se izvedbe mogu razvijati. Pritom, mogu nas nadahnuti određen okoliš i ljudi koji su došli na koncert, njihova osjećajnost. Puno je više slobode. To je za mene nešto posve novo i zato je jako zabavno. Silno uživam u tome.«

Prava ludnica

Koliko je u tome važan izbor glazbenika?

»U sastav uzimam glazbenike koji imaju isti senzibilitet kao ja, srodne duše, one za koje mislim da će pružiti upravo ono što želim. Budući da znam kako sviraju, skladbe ću izvoditi na određen način, onaj za koji mislim da će odgovarati njihovom pristupu.«

            Zašto volite svirati solo, što ponekad može biti riskantno?

»S vremena na vrijeme volim raditi nešto što ne činim često. Tada mogu osjetiti kako napredujem. Volim raditi i ono u čemu nisam baš dobar. Tada se posvetim tome i ustrajem u razvijanju dok ne uvidim da sam nešto usavršio. Ako istražujete, ako želite nešto pronaći – ako je dobro dobro je, ako nije nije i pokušaš ponovno. Ne upuštam se u nešto unaprijed misleći da će biti dobro, ne stvaram si takav pritisak. Najvažnije je pokušavati, a ne stvarati karijeru na onome što znam da dobro radim. Moram isprobavati, razvijati svoj stil, bez obzira koji bio.«

Koliko vam u tome pomaže to što izvodite vlastita djela?

»Pišem skladbe, ali ne smatram se pravim skladateljem. Smatram da su istinski autori Duke Ellington, Mozart, Bach, Musorgski. To su pravi skladatelji! Pišem svoje teme i uživam svirajući ih. S vremena na vrijeme napišem neku skladbu koja je vrijedna izvođenja, barem nekoliko puta. Smatram da sam nešto više od instrumentalista, ali ne i istinski skladatelj.«

Zašto cijenite Dukea Ellingtona?

»Bio je plodan autor koji je napisao divne skladbe, kao i George Gershwin ili Beatlesi. To je genijalnost. Da je lagano napisati takve pop pjesme bilo bi ih više. Beatlesi su neprestano pisali predivne pjesme. Sting stalno piše divne pjesme.«

Ne radite razliku među žanrovima. Niste li počeli svirajući rock?

»Počeo sam s klasičnom glazbom i to kao osmogodišnjak. Do četrnaeste godine svirao sam klasiku i rock, a tada sam počeo svirati jazz. Svirao sam u rock sastavu, no gitarist ga je napustio kako bi pohađao program na Berklee School of Music. Kad se vratio bio je zaluđen jazzom i to je prenio na nas. Tako smo postali jazz sastav. Nakon toga i ostali su članovi otišli na Berklee, a ja sam ih često posjećivao. Svi su bili četiri godine stariji od mene. Već tada sam tamo upoznao Branforda Marsalisa, Jeffa »Taina« Wattsa, Wallacea Roneya, Donalda Harrisona, Davida Kikoskog, Marvina »Smittyja« Smitha, sve te divne glazbenike. Bila je to prava ludnica.«

Napraviti iskorak

Zašto ste se zaljubili u jazz?

»Privlači me. Sviđa mi se zamisao da mogu stvarati glazbu koja donosi potpun doživljaj.«

Osjećate li potpuniji doživljaj svirajući ili snimajući s velikanima jazz, primjerice s Daveom Hollandom?

»Dave Holland je sjajan kontrabasist i zaista uživam svirajući s njim. Divna je osoba. Svirati s njim je neizmjerno zabavno. Kad sviram s tim glazbenicima koji su stariji i zreliji od mene, kao što je, primjerice, bilo na snimanju Breckerova albumu »Tales from the Hudson« (Pat Metheny, Dave Holland, Jack DeJohnette, McCoy Tyner…, op.p.), osjećam kao da moram napraviti iskorak, ubrzati, kako bih držao korak s njima. To je divno iskustvo, prava škola.«

To nije jedini album koji ste snimili s Michaelom Breckerom. Kakav je bio osjećaj svirati s njim ispred poludjele publike koja je vrištala pozdravljajući vaša sola?

»Bio sam ushićen. Suradnja s njim donijela je moj prvi veliki pomak u karijeri. S njim sam počeo svirati kao dvadesetdvogodišnjak. Do tada sam s takvim glazbenicima svirao samo na jam sessionima. Michael je bio prvi od velikih glazbenika koji me pozvao da sviram s njegovim sastavom. Bio je, više-manje, odgovoran za moj ulazak u jazz zajednicu. Odnos koji sam imao s njima za mene je bio iznimno važan. Bilo je to nešto doista posebno. Bilo je uzbudljivo i zabavno. Bio sam zaista mlad. Znao sam da moram dati sve od sebe. Michael Brecker je bio sjajan glazbenik. Imao je sposobnost da ostvari svoje zamisli i mogao je to izvesti u različitim glazbenim stilovima. Ne znam koliko su ljudi svjesni njegovog značaja u povijesti jazza, ali ima puno obožavatelja, omiljen je diljem svijeta.«

Gurati naprijed

Kao i Branford Marsalis s kojim ste također godinama svirali. Što je posebno u toj suradnji?

»Arhitektura Branfordove glazbe je poprilično široka. Svira glazbu iz raznih razdoblja jazza. Svirajući s njim, u svojim tridesetim godinama, bio sam prisiljen vratiti se na početak i ponovno slušati i vježbati razne podžanrove jazza, glazbu iz 1930-ih, 1940-ih i 1950-ih, a ne samo bebop i glazbu iz 1960-ih. Morao sam se vratiti u školu i napraviti domaću zadaću. Obožavao sam svirati u duu s njim. To je također bilo sjajno iskustvo. Puno sam naučio. Volim se naći u takvim situacijama u kojima se moram potruditi da dokučim kako trebam pristupiti glazbi, kako svirati. Sad razmišljam o osmišjavanju novog načina sviranja u duu koji će biti u skladu s mojim pogledom na glazbu«

Nije li posebna situacija bila kad ste s njegovim kvartetom izvodili Coltraneov »A Love Supreme«?

»Ta mi je glazba bliska. Album »A Love Supreme« slušao sam još kao dječak od petnaest godina, a slušam ga i danas. Blizak mi je način sviranja pijanista McCoya Tynera, kao i Coltraneova glazba. Nije to bio projekt nad kojim sam se morao zamisliti i proučavati stil glazbe. Tu sam glazbu dobro poznavao.«

Rijetko tko svira tu suitu, čak niti sam Coltrane nije ju često svirao na koncertima.

»Ali to je Coltrane. Ja sam također snimio puno skladbi koje nikad ne bih izvodio uživo. Pogledamo li samo na moj album »Amanecer«, vidimo da sam za njega snimio skladbe »Midnight Voyage«, »Sea Glass« i »Toonay«, koje sam tek nekoliko puta svirao na koncertima, ali i »Amanecer«, »The Lonely Swan«, »So Many Moons« i »Waltz for Deby«, koje nikad nisam svirao uživo. Te skladbe ne želim svirati na koncertima.«

Kako želite nastaviti razvijati karijeru?

»Želim nastaviti učiti, napredovati na glazbenom i osobnom polju, nikad ne odustati od guranja naprijed. Ne želim se zadovoljiti postignutim, pomisliti da sam završio s istraživanjem. Moram nastaviti napredovati kao osoba. Toliko je glazbenika koji uče i počnu svirati, a kad nešto postignu prestanu slušati i vježbati, odustanu od proučavanja. Ja želim nastaviti s proučavanjem.«

Davor Hrvoj

(Preuzeto iz Novog lista od 27. kolovoza 2017.)

Oglas