Knjiga: „Bowie“, Simon Critchley (Vuković&Runjić, 2015, prev. Tomislav Brlek, izvorno izdanje 2014.)

Oglas

BowieSimon Critchley (1960), britanski filozof zaposlen na sveučilištu New York School for Social Research knjižicu je o svjetski uglednom, nedavno preminulom britanskom pop-rock glazbeniku Davidu Bowieju (1947-2016) napisao iz pozicije iracionalno predanog poklonika, trajnog oduševljenika glazbom, likom i djelom „rock’n’roll kameleona“ koji je bio i mnogo više od toga.

Kao što su, primjerice John Lennon, Paul McCartney ili Keith Richards „pali u nesvijest“ kad su prvi put čuli Elvisa Presleyja čiji su im zvuk i pojava iznenadno obasjali sive životne perspektive, tako je Critchleyjevu bezlično dosadnu egzistenciju 1972. iz temelja protresao „susret“ s Davidom Bowiejem, odnosno pogled na njegov nastup u televizijskoj emisiji „Top of the Pops“ u kojoj je 6. srpnja 1972. izveo pjesmu „Starman“.

Tijekom čitavog dosadašnjeg života, Critchleyju, veli, nitko nije pružio toliko zadovoljstva kao David Bowie. „Da se razumijemo – bilo je lijepih trenutaka, ponekad i s drugim ljudima. Ali što se tiče trajne, postojane radosti kroz desetljeća, ništa nije ni blizu užitku koji mi je pružio Bowie,“ stoji u prvom odlomku „Bowieja“.

Kao i svaki drugi misleći obožavatelj, Critchley nastoji dokučiti zašto ga Bowie uspijeva dirnuti više od bilo koga drugoga, a budući da je po struci, opredjeljenju i vokaciji filozof, služi se znanjima, iskustvima, alatima, postupcima i načinima razmišljanja toga područja. Pritom, međutim, nije zakučast, ni nerazumljiv. Štoviše, posve je pitak i čitljiv, a teze o utjecaju i značaju Bowiejevih tekstova, imidža i pojavnosti gdjekad su više, gdjekad manje uvjerljive.

Jedna od zanimljivijih teza je ona u kojoj nastoji dokazati da Bowie istinitost svoje umjetnosti ostvaruje – patvorenjem.

Zapravo, jasno je da je posrijedi tek odavanje počasti kroz pokušaj teorijskog razglabanja, pokušaj objašnjavanja samome sebi, a onda i zainteresiranoj javnosti, tek moguća ponuda za još jednu interpretaciju. Na koncu konca, fenomen Bowieja, kao i svakog drugog velikana i karizmatika, nedohvatan je i neprodoran, a na polju umjetnosti „tajna se veza“ između umjetnika i publike ionako ostvaruje na planu osjećaja.

Nakon pozamašne, 405 stranica debele, sitnim slovima tiskane, zanimljive, no pomalo suhoparno dokumentarističke Bowiejeve biografije „Starman“ Paula Trynke, napisane 2010., u nas objavljene 2012. u nakladi Menarta, tanušni Critchleyev „Bowie“ – 192 stranice, od kojih mnoge ilustrirane ili prazne, na malom formatu, s krupnim slovima – dobro je došlo džepno izdanje koje protagonista portretira drugom paletom, a istodobno donosi i neke vrlo zgodne pasaže o presudnom utjecaju bilo čije (rock) glazbe na onoga tko u njoj zaneseno osjeti svoju vibraciju.

Ček dis aut