“Let the good times roll !”

Oglas

blanchard2Trećeg dana VIP jazz festival zatvorio je Terence Blanchard sa svojim kvintetom. Blanchard poput Branforda Marsalisa potječe iz New Orleansa. Podjednako su oduševili VIP jazz publiku sviračkom, kompozitorskom i aranžerskom nadarenošću i zrelošću. Međutim, način na koji su to učinili poprilično je različit – dok je Marsalisov Quartet plijenio energičnošću izvedbi i besprijekornom uigranošću, ne obazirući se previše na publiku, Blanchardov je sastav “spustio loptu na zemlju” i osim izvrsne svirke šarmirao i dorađenošću svojeg nastupa koji je obilovao suptilnim detaljima koji su muzički sadržaj približili publici. Pažljivo razrađeni aranžmani kompozicija svih članova banda (!) nisu bili u suprotnosti s emocionalnošću izvedbi. Samo, improvizacija je uvijek bila u službi “višeg” cilja – atmosfere koja se željela postići.

Kad već spominjemo atmosferu, ona u dvorani kina SC bila je upravo prava jazzistička – osim što su sva sjedeća mjesta bila zauzeta, sjedilo se i stajalo i uz zidove dvorane. Jednom riječju, ljudi su bili spremni da uživaju. Primjetni izostanak celebrityja, koji su vjerojatno pokušavali biti primijećeni na nekim drugim, više trendy mjestima tome je samo pomogao.

I tako, tri Amerikanca (N.Orleans, Tucson i Houston), Kubanac i Englez nigerijskog porijekla priuštili su nam dobru dozu razigrane svirke, mekše i melodičnije od one koju smo čuli dan ranije. Ritam sekcija ovdje nema čvrstinu i drive Marsalisove, ali upotpunjuje muzičku sliku i pruža elastičnu podlogu za solističke izlete trubača i saksofonista. Uz to, u svaku kompoziciju publiku uvodi snimljeni glas vodiča – američkog profesora Cornella Westa – koji razmatra odnose muzike i filozofije ili improvizacije i imitacije. Zvuči štreberski, ali je u stvarnosti olakšavajuće nepretenciozno i plijeni pažnju publike, održavajući naboj, istovremeno pružajući muzičarima mogućnost ponovne koncentracije na slijedeću stvar.

blanchard1Terence Blanchard je i vrlo dobar showman, što je i pokazao u podužoj duhovitoj sekvenci predstavljanja članova banda. S lakoćom komunicira na sceni i izvan nje u ležernoj let-the-good-times-roll maniri. Vrhunski je instrumentalist, koji se u sviranju trube često koristi elektronskim efektima, ali ne toliko na milesovski način, koliko da za kratko postigne željenu muzičku boju ili atmosferu. Sve to izvodi sa sjajnim osjećajem za mjeru, ne pretjerujući na način koji bi ugrozio logiku kompozicije.

Mladi, tek 25-godišnji klavirist očito je puno više slušao i studirao Jarretta nego svog zemljaka Rubalcabu, što nikako nije primjedba. Nadaren je izvođač i kompozitor, suptilnog pristupa i izvrsno funkcionira unutar grupe. Jedina primjedba na njegov račun slična je onoj koju je u svojoj autobiografiji dao Maradona za Zinedina Zidanea: “Jest, vrhunski je igrač, ali ne mogu mu oprostiti što se ne veseli dok igra.” Nakon koncerta u kraćem smo razgovoru s njim saznali i razlog: čovjek zbog neke vrste jet-laga nije spavao čitavu prethodnu noć. Prema tome, brišem raniju primjedbu na njegov račun.

Ovog puta završavamo bubnjarem: još jedan genijalac popuno suprotnog stila jučerašnjem Faulknerovom. Sam Blanchard kaže da nikad nije svirao s bubnjarem s boljim osjećajem za melodiju. Suptilan i pouzdan, prava je kičma banda.

Na kraju, VIP jazz festival je ovog puta u Zagreb doveo zaista vrhunske jazzističke delicije. Nadajmo se da će se sličan doživljaj ponoviti i slijedeće godine. A do tada: “Let the good times roll !”

napisao: Dinko Prpić
fotografije: N.Krakar

Ček dis aut