„LP film Buldožer – Pljuni istini u oči“ – dobronamjeran podsjetnik na velik album

Oglas

Piše: Janko Heidl

Slovenski dokumentarni „LP film Buldožer – Pljuni istini u oči“ (Nord Cross Production, 52 min, 2016.), u režiji Varje Močnik, a po scenariju Igora Bašina i Barbare Kelbl, usmjeren je na veličanstven prvenac ljubljanskih Buldožera, „Pljuni istini u oči“ iz 1975. Kako i valja, pristupom i strukturom nastoji predočiti ironično podrivački duh albuma i općeg djelovanja grupe o kojoj je riječ, odnosno slikopisnim sredstvima prenijeti ono čime su zračili glazba, tekstovi i javni nastupi te i iz današnjeg gledišta začudne glazbeno-teatralne momčadi. Uz to i kroz svjedočenja i prisjećanja rock-kritika te mlađih glazbenika ukazati na važan utjecaj uvelike radikalne buldožerske inovacije na ovdašnjem tlu te, dakako, zabilježiti što danas, četiri desetljeća poslije, o svemu tome misle i govore sami, članovi tadašnje postave grupe – Marko Brecelj, Boris Bele, Andrej Veble i Štefan Jež (gitarist Uroš Lovšin preminuo je 2007.) – i njihovi prvi kreativni i tehnički suradnici.

Autori filma suočili su se s golemom, u regiji standardnom poteškoćom izrađivača retrospekcijskih rock-dokumentaraca: nedostatkom sačuvanog slikopisnog materijala koji prikazuje djelovanje grupe u ono doba. Audiovizualni zapisi Buldožera na sceni iz sredine 1970-ih izgubljeni su, zagubljeni, prebrisani… Jedina sačuvana snimka jest zametnobuldožerski nastup čelnika grupe Marka Brecelja i Borisa Belea na Opatijskom festivalu 1975., na kojem su nastupili kao duo Trio Buldožer, s pjesmom „Rastemo“ koja naposljetku nije stigla do prvog albuma.

Filmaše, međutim, valja osobito pohvaliti što su taj malne koban manjak zabašurili vrlo elegantno te se on, iako ga je gledatelj nužno svjestan, općenito ne osjeća kao anomalija. Arhivske fotografije, poneka kućna amaterska snimka, novinski članci i obilje pojedinosti s opširnog, dvanaeststraničnog ovitka albuma „Pljuni istini u oči“, izrađenog poput humorističkog časopisa, ostvaruju dovoljno jak dojam dokumentarno-arhivske autentičnosti.

Među nestandardnim domišljajima jest i igrana pseudorekonstrukcija svojevrsne informativne televizijske emisije iz sredine sedamdesetih čija voditeljica izvješćuje čitajući rečeni ovitak-list za „daltoniste, bicikliste, rock gitariste, djecu i vojnike, teške bolesnike, profesore i grobare, striptizete, psihopate, konduktere i mornare“, dok se u pozadini vrti vinilna ploča „Pljuni istini u oči“. Nešto uobičajeniji zamjenski slikokretni materijal jesu animacije koje prate pojedine pjesme, predstavljene više-manje u cijelosti, istim slijedom kao i na albumu. I na toj razini film funkcionira vrlo dobro, jer animacijske sekvence Tonija Mlakara, Jerneja Žmiteka, Jerneja Lundera i Aleša Berčiča, kao ni spomenuti televizijsko-studijski rukavac, nisu promašili timbar buldožerske naizgledno lakonske ironije, pa i satire, mada nisu dosegle razinu njihove začudne drskosti i podrivačke snage.

Film dakle, jest dobronamjeran, ugođen u odgovarajućem tonalitetu, u cjelini tečan i primjereno zabavan te neupućene kompetentno upućuje, upućene ugodno podsjeća, a u svima iole zainteresiranima budi želju da se maše ovoga i drugih Buldožerovih izdanja. Znatno i hvalevrijedno postignuće ovjenčano je nagradama za najbolji film u međunarodnoj konkurenciji 10. Festivala muzičkog filma Dok’n’ritam u Beogradu te za najbolji film u regionalnoj konkurenciji 11. DORF-a, festivala dokumentarnog rock filma, održanog u Primoštenu i Vinkovcima.

Ček dis aut