Maestralni nomadi!

Oglas

Tinariwen 018Znao sam sve: i da su u posljednjih par godina proputovali čitav svijet i da su svirali na mnogo velikih festivala i da su desetljećima zajedno. Čuo sam sve njihove albume, od Tisdas Sessions do Imidiwan, koji je respektabilni Uncut proglasio albumom godine. Pročitao sam i da su četvrti puta u Zagrebu. Jedino ih još nikad nisam gledao uživo. Očito niti grupa uzbuđenih Slovenaca , koje sam sreo prije koncerta, a koji su potegli na Jarun i čekali da se klub otvori da bi ušli i zauzeli mjesta.

A onda – bez prenemaganja – nakon nekoliko uvodnih taktova znao sam da, zajedno sa nekoliko stotina ljubitelja stvarno dobre glazbe koji su se kišne večeri 10. studenog okupili u Aquariusu, prisustvujem nečem senzacionalnom. U trenutku je postalo jasno zašto su favoriti takvim gitarskim veličinama kakvi su Santana i Edge i zašto su ih Rolling Stonesi zvali da sviraju s njima u Slane Castle-u.

Tinariwen 016Ništa čovjeka ne može pripremiti na ovakvu svirku šest sjajnih gitarista i vokalno osmeroglasje. Naravno, nikad svih šest ne svira odjednom: uobičajena je postava tri gitare i bas, uz udaraljke, jedan glavni i prateće vokale. Na glavnom se vokalu izmjenjuju vrlo demokratično, iako najpoznatije stvari s Amassakoul i Imidiwan pjeva Ibrahim Alhabib, koji jedini nikad ne pjeva prateće vokale. Gazda je gazda, uz svu demokraciju.

Ljudi jednostavno vole svirati – stalno praše sve u šesnaest i nije im bilo teško prije večernjeg koncerta odsvirati podnevni session uživo na stojedinici. U zadnjih su osam godina u prosjeku svirali dva puta tjedno i to se itekako vidi i osjeti u istovremeno scenski sigurnom, a glazbeno savršeno uigranom nastupu. Po iskonskom osjećaju ritma i osjećaju mjere – činjenici da ne sviraju puno nota (nego samo one prave !) – podsjećaju istovremeno na John Lee Hookera iz 50-ih i Ali Farka Tourea, što naravno nije čudno. Kao i spomenute legende, jednostavno ih je nemoguće kopirati, jer se ovdje ne radi samo o tehnici sviranja, nego o nečem puno dubljem.

Puno je kritičara na raznim stranama svijeta pokušavalo opisati taj kotrljajući transoidni zvuk. Povezivali su ga s nečim iskonskim – obično su se tu ubacivale metafore vezane uz pustinjski pijesak i suvremeni odgovor na blues osjećaj. Bilo je i dosta sociologiziranja, vezanog uz generacije stasale u pustinjskim kampovima na sjeveru Malija i lokalne političke prilike. Ukratko, s vremenom su se stvari u slučaju Tinariwena počele sve više odmicati od glazbe.

Međutim, glazba je ono po čemu će ih sada pamtiti ne samo generacije na sjeveru Afrike, nego i bukvalno širom svijeta. Jer, bas „pustinjskog Pastoriusa“ Eyadou Lechea zvuči kao da mu je otac svirao u bandu Jamesa Browna, a ne na tuareškim svadbama. S nevjerojatnom lakoćom, feelingom i veseljem ovaj desert funker priprema temeljac na kojem se krčka zvuk nekoliko gitara i udaraljki preliven neodoljivim vokalnim višeglasjem. A kad krenu u kratki jamming, obično pred kraj skladbe, svoje raspoloženje prenesu i na publiku, koja ne može izdržati a da ne pleše. I to je smisao cijele priče – glazba koja proizvodi veselje.

Da ne duljim, Tinariwen je band zbog kojeg i ljudi u najboljim godinama požele da su nešto mlađi. A ako vam netko kaže da nisu veći od života, ne vjerujte mu. Jesu.

napisao: Dinko Prpić
fotografije: N.Krakar



Ček dis aut