Medvešekova ‘Zora riđokosa’ u Trešnji – izvrsna predstava za male i velike

Oglas
Foto: Damil Kalogjera

Piše: Janko Heidl

Među vrlinama režija predstava za djecu Renea Medvešeka posvemašan je izostanak razdvajanja dječjeg od odraslog, u onom smislu koji se počesto, pa i prečesto, omakne ili nekim automatizmom potkrade mnogim uprizoriteljima dječjih kazališnih priredbi. Nerijetko se, ako ne i u najvećem broju slučajeva (barem na ovdašnjim pozornicama), doima kao da svijest o tome da je ciljana publika dječja, autorima, s namjerom ili ne, služi kao svojevrsna dozvola za djelovanje ispod punog kapaciteta. Kad se radi za djecu, može sve zajedno biti i malo slabije, nemarnije, nezahtjevnije… ma, neće djeca ni primijetiti, a odraslima koji zbog toga eventualno prigovore uvijek se može reći da su preozbiljni i da nisu bili sposobni uživjeti se u dječji svijet.

Foto: Damil Kalogjera

Djeca, doduše, do određene dobi uistinu jesu zahvalna publika i lako previđaju nedostatke, zadovoljni su ako ih se primjereno razonodi. No odgovoran redatelj ne bi tu okolnost smio iskorištavati, nego bi mališanima trebao uvijek nuditi najvišu kvalitetu, doživljaj koji neće samo nakratko zabaviti, nego i, da kažemo, oplemeniti. Medvešek to redovito čini, pa tako, naravno, i ovom prilikom.

Temeljena na u domovini i šire vrlo popularnom, no u nas neprevedenom romanu „Rote Zora und ihre Band“ (Zora riđokosa i njezina banda) iz 1941., njemačkog pisca Kurta Kläbera koji ga je objavio pod pseudonimom Kurt Held, odnosno na teatarskoj prilagodbi suvremenog njemačkog kazalištarca Thomasa Birkmeira, a u živom prijevodu Hane Medvešek i dramatizaciji Dubravka Mihanovića, Trešnjina „Zora riđokosa“ ponajprije će, kako po sadržaju, tako i po općem dojmu, pristupu, ozračju, ugođaju podsjetiti na Medvešekove jednako sjajne „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ (2006.) prema Ivani Brlić-Mažuranić, također postavljene u zagrebačkoj Trešnji.

Foto: Damil Kalogjera

Ponovo je riječ o ansambl-predstavi (dvadesetoro glumaca) koja, doduše, ima istaknutije likove i uloge, no koja ponajviše živi u skladnom zajedništvu, u valovitom ljuljanju i disanju cjeline, glumaca koji su i individue i članovi grupe, najistaknutiji čimbenici svega što čini predstavu, pravo kazalište – scenografija, kostim, svjetlo, glazba – i što budi osjećaj da smo došli u neku osobitu sferu, na neko osobito mjesto da bismo nazočili nekom osobitom činu, nekoj osobitoj umjetničkoj tvorevini.

Minimalistička i ogoljela – gotovo svu (pokretnu) scenografiju prazne pozornice čini nekoliko pari sklopivih drvenih ljestava koje, prema potrebi, posve (kazališno) uvjerljivo postaju zidine senjske tvrđave Nehaj, brodovi, zatvor, kokošinjac… – „Zora riđokosa“ raskošno je bogata sadržajem, osjećajima i ljepotom, a pritom duhovito, dirljivo, dinamično, bez zastajkivanja, ali i bez nepotrebnog brzanja, vješto priča zanimljivu i nenametljivo poučnu, društveno angažiranu priču o siromašnoj, nezbrinutoj senjskoj djeci bez obitelji i čije se zgode i nezgode, smještene u 1930-e godine, a navodno građene na istinitim događajima s kojima se Held susreo za posjeta Senju, ne doimaju reliktima prošlosti nego odjekuju posve suvremeno. Jer principi i smicalice tadašnjeg i suvremenog kapitalizma, onoga njegovoga dijela koji se neizrečeno drži krilatice „bogati se bogate na račun siromašnih“, jedva da se razlikuju, ako uopće.

Hoće li, mogu li djeca 9+, kojima je „Zora“ namijenjena to shvatiti, razumjeti? Možda da, možda ne, no pripovijest i izvedba nedvojbeno će im zaokupiti pažnju, a bez obzira na to koliko će im od podteksta doista biti jasno, bolje je da im se takav sadržaj nudi nego da se izbjegava ili zaobilazi. Nešto će uz neke (mnoge?) prionuti.

Glavne uloge tumače Luka Bulović, Dubravka Lelas i Tomislav Rališ, redom odlični, baš kao i svi ostali na pozornici i iza (uokolo) nje, u predstavi koja, kao i mnoge druge pod Medvešekovim vodstvom, zrači i opaja čarolijom entuzijazma, vjere i iskonskog uživanja.

Ček dis aut