Metessi i Zvijezde objavili novi album “Ljudi Od Slame”

Oglas

Sedam godina od posljednjeg studijskog uratka Renata Metessija („Duh iz boce”, 2009) i punih 20 godina od posljednjeg albuma koji potpisuje Zagrepčanin s kultnim Zvijezdama konačno se u prodaji našao sasvim novi album „Ljudi od slame” sastavljen od novih materijala. Zvijezde su se naklonile Metessiju i s ponovno okupljenom originalnom postavom benda koji je stekao kultni status u jeku novoga vala 80-ih godina prošlog stoljeća. Nakon hitova „Nikol”, „Narodna”, „Nikad nisi rekla ne” i „Ne pitaj za mene”, inače pjesme koju je Metessi svirao u kratkoj karijeri s Patrolom, a koja je nekako ostala zabilježena u kolektivnoj glazbenoj svijesti – vrijeme je za neke nove hitove u nekim novim (ne nužno i boljim) vremenima.

metessiNa albumu je radila originalna postava Zvijezda u sastavu Renato Metessi (vokal), Branko Kužnar-Žan (gitara), Željko Đeverlija-Gerro (bas) i Branko Badanjek-Miško (bubanj).

Glazbu potpisuje Metessi, a tekstove i aranžmane svih pjesama supotpisuju Metessi i Vladimir Sokačić. Za produkciju je zaslužan Vladimir Sokačić, fotografije potpisuju Zvonimir Ferina i Ana Dokmanović, koja je osmislila i potpisuje i likovno oblikovanje albuma. „Ljudi od slame” donose deset novih pjesama, a već u prvom mjesecu od objave dolaze odlične kritike eminentnih domaćih glazbenih kritičara.

Sjetio sam se asfalta i rupa kad sam slušao novi povratnički album „Ljudi od slame” Renata Metessija i Zvijezda, budući sam pred petnaestak godina u jednoj recenziji baš za njega napisao da je pokazni primjerak rasnog domaćeg autora „asfaltnog rocka”.

Nekoliko puta Metressi se vraćao, mada zapravo nikud nije ni otišao, nego je problem bio što se i u prvobitno vrijeme Zvijezda i Patrole, u kojoj je počeo, taj asfaltni rock ili pop nije dobro primio ni u tadašnju državu, a ni Republiku u njoj. Ono što su u Italiji Ligabue, u Njemačkoj Herbert Gronemeyer, SAD i Veliku Britaniju ne moramo ni spominjati, to je kod nas Metessi, koji bi s takvom zalihom odličnih pjesama svugdje bio urbani prorok zadovoljnih i nezadovoljnih. No, kod nas je i u gradovima carovala njiva, što nije problem njive kojoj svaka čast, nego okljaštrene, nepotpuno realizirane urbanosti s kojom stalno imamo problema.„Ljudi od slame” opet prokazuju Metessija s originalnim članovima Zvijezda kao vraški sposobnog autora pjesama s urođenim smislom za gradsko, za bilo grada i rupe na asfaltu i u društvu. Postoje šprance koje profesionalci u glazbi znaju koristiti, ali postoje i punokrvni autori koji čim „zinu” zvuče baš kao oni, pa i u novim Metessijevim pjesmama koje vrludaju raznim žanrovima, jasno čujete ono najvažnije, prepoznatljivost koju ili imaš, ili nemaš, a mnogi nemaju, niti je traže.

(Hrvoje Horvat, Večernji.hr)

Metessi se i danas doima poput buntovnika sa srcem na reveru i s ne baš puno kinte u džepu; potonje zbog toga jer je uvijek bio iskren, tvrdoglav, vjeran sebi i poetici koja je slavila sve one “luzere iz kvarta” koji su popodne skidali radne mandure da bi navečer u kožnjacima hitali ka centru i tamo prodavali spike, bajke i zjake. Romansiranju takvih likova, koji natežu toplo pivo na klupici ispred mini-marketa, Metessi je i danas ostao vjeran, samo što su ga u 80-ima hitovi išli, a danas ne. Ponajmanje njegovom greškom. Stoga bi bilo lijepo da se Metessiju, nakon dugo godina, posreći s albumom “Ljudi od slame”, ponajviše u dosluhu s novovalnim zvukom i stilom Patrole i Zvijezda iz “zlatnih 80-ih” na koje se referira iz vizure čovjeka koji je mogao postati štošta, ali mu to nije pošlo za rukom jer je “ostao sasvim nesvrstan, pošten bravar, k’o Tito drug” i to sve u “zemlji mladih japija” gdje je sve puno “loših kopija” i “nedočekanih mesija”, kako pjeva u uvodnoj “Jučer, danas, sutra” s fino ugrađenim vokalnim harmonijama u stilu Beach Boysa.

(Aleksandar Dragaš, Jutarnji.hr)

Metessi se prilično ugodno osjećao na svojoj margini. Pa ma kako uska ona bila. Srećom ništa marginalnog, nezanimljivog ili konfekcijskog nema na albumu “Ljudi od slame”. “Jučer danas sutra” zgodan je autobiografski komad u kojem Metessi dijagnosticira i stanje “na sceni” i razloge svoje “rubnosti”: “U zemlji malih japija, sve je loša kopija klaunova i spahija; nemoguća misija” (…) ovo mi se najviše sviđa, biti nitko i ništa u zemlji čudesa, pjevač, trubadur, idealista na putu za ništa!”. Tipičan izvanvremeni AOR kakav bi do besvijesti morala vrtjeti domaća radija (a neće!), odličnog gitarskog twanga te beatlesovskih “raspleta” (via “Strawberry Fields/Penny Lane”) doličan je uvod u rasni album najšire shvaćenog autorskog (springsteenovskog ili pettyjevskog) rocka.

(Zlatko Gall, Slobodna Dalmacija)

Metessi od svih svojih kolega nekako najbolje utjelovljuje duh (zagrebačkog) pjesnika ulice, onaj duh kojeg možda više nigdje ni nema već u pjesmama. Za novi album Metessi je ponovo okupio originalnu postavu Zvijezda koju osim njega još čine Branko Badanjek (bubnjevi), Branko Kužnar (gitare) i Željko Đeverlia (bas). Na albumu je Metessi naravno ostao vjeran sebi. Opet su teme pjesama nedosanjani snovi, romantične iluzije i (ne)pregaženi ideali. Metessi propitiva što je to ta mitska, nedokučiva sloboda (koju oslovljava s “Ona”) o kojoj je njegova generacija, možda i posljednja generacija kojoj su snovi i ideali značili život i smrt, sanjala. Jesmo li danas “slobodni u kavezima gradova”, zarobljeni “između želja i mogućnosti”? No, i dalje nema predaje i izdaje načela. Premda je ugođaj često sjetan, refreni uglavnom podižu i pjevaju se stisnutih šaka.

(Marko Vukušić, Muzika.hr)

Iako je više bio u power pop vodama, nego u čvrstom rokenrolu, Renato je uvijek snažno balansirao između tame i svijetla, ostavši vjeran sam sebi. Za novi album okupio je originalnu ekipu Zvijezdi, s kojima svira već osam godina, a Ljudi od slame im je prvi studijski uradak nakon albuma iz osamdesetih. Malo je reći da je Renči novim albumom još jednom pogodio, a mogao bih otići toliko daleko pa reći da mu je ovo i najbolja ploča ikad. No, danas su neka druga vremena, pa će neki novi klinci samo preletjeti (ako i to) preko albuma. I biti će, kao i uvijek, da sve ostaje na nama star(ij)ima. Nažalost…
Već sam početak albuma albuma, u kojem Renči spominje Dražena Petrovića, bio mi je sasvim dovoljan da prepoznam kako je ovo itekako dobra ploča. Nije za to zaslužno Draženovo spominjanje, koliko lagani elektronski premaz u pozadini i atmosfera koju Renato postiže svojom interpretacijom.

(Jurica Kosović, Terapija.net)

Metessi i Zvijezde na albumu pronalaze inspiraciju u društvu koje ih okružujue, a Metessi pokazuje da još uvijek nije rekao sve što je mislio. A da je i publika željna čuti što još ima za reći dokazuju i odlično primljeni singlovi „Plešem i pjevam” i „Amsterdam” koji se polako, ali sigurno pojavljuju na raznim top ljestvicama.

Ček dis aut