Monografija ‘Tanhofer’ posvećena je nedostižnom filmskom desetobojcu, Nikoli Tanhoferu

U široj javnosti ime Nikole Tanhofera (1926-1998) najčešće se povezuje s kultnim klasikom ‘H-8…’,koji je režirao u mladim danima (1958); u užoj – filmu okrenutoj – cijeni ga se i kao redatelja i kao filmskog snimatelja.

Najuži krug profesionalaca i prijatelja, koji mu se obraćao intimnijim nadimkom Tani, itekako zna da se njegova filmografija ne završava na jednom velikom filmu, a njegova vještina i talenti ne iskazuju samo u dvama najvažnijim filmskim zanimanjima, među kojima je cijeli radni vijek meandrirala linija njegove kreativnosti.

Snimajući filmove, Tanhofer je znao i (za)glumiti – primjerice u Bauerovu „Sinjem galebu“ (1953), scenarije nekih filmova prema kojima je snimao ili režirao sam je zamislio („H-8…“) i/ili napisao („Nije bilo uzalud“, 1957; „Svanuće“, 1964), svoju kinematografsku praksu artikulirao je u objavljenim stručnim i teorijskim tekstovima, a životna i profesionalna iskustva u prigodno pisanoj, ali stilski dotjeranoj memoarskoj prozi. Konačno, ne i posljednje, priče o njegovim snimateljskim inovacijama in situ, tehničkim izumima i eksperimentalnom erosu čine se neiscrpnima. A one, među ostalim, nude ključ za razumijevanje i onih marginaliziranih sastavnica pedesetogodišnje karijere hrvatskoga filmskog klasika bez kojih nije moguće u potpunosti valorizirati ni onaj dio filmske baštine u kojem je kao kreativac sudjelovao.

Tanhoferovo zaigrano sveznadarstvo, rijetko među domaćim filmašima, zato se činilo kao logičan i prirodan okvir monografije njemu posvećene koja, uz naklon prema svom predmetu i želju da mu se što više približi, želi zadržati i potreban kritički odmak od njegova djela, pokušavajući ga istodobno razumjeti uz pomoć i na prvi pogled „efemernih“ činjenica. Taj čin naknadna upoznavanja počinje (i završava) čitanjem dvaju portreta iz pera njegovih prijatelja i filmskih suradnika, onih koji su imali puno pravo oslovljavati ga nadimkom Tani. Prvi, povjesničar hrvatskoga filma i redatelj Ivo Škrabalo, nazvao ga je svojedobno hrvatskim filmskim „začinjavcem“, aludirajući time na njegovo kreativno vizionarstvo u okviru još nerazvijene poratne kinematografije, a njegov uvodni portret „Nedostižni filmski desetobojac“ pritom se referira na sintagmu drugoga suvremenika, Zvonimira Berkovića, izrečenu u nekrologu prijatelju kao pohvala njegovim nebrojenim talentima i neobuzdanoj zaigranosti, smještenu na samu kraju ove knjige. Nažalost, suvremenika s kojima je dijelio iskustva ranih filmskih dana ostalo je vrlo malo.

Zato je glavni put do Tanhofera bio onaj koji − poštapajući se pisanom poviješću, arhivskom građom i usmenom predajom, vodi od filma do filma, od filmskog teksta do kinematografskog i povijesnog konteksta, od snimatelja do redatelja, i natrag. Drugi put, onaj memoarski, otvorio je posredno sam Tanhofer odgojivši niz generacija filmskih snimatelja i redatelja, na koje je prenosio mudrosti i zamke kinematografskoga zanata.

Monografija „Tanhofer“ objavljena je u nakladi Hrvatskog filmskog saveza i Društva hrvatskih filmskih redatelja, a autori tekstova su Zvonimir Berković, Dragan Jurak, Silvestar Kolbas, Petar Krelja, Juraj Kukoč, Enes Midžić, Tomislav Mikulić, Silvestar Mileta, Jurica Pavičić, Nenad Polimac, Nenad Puhovski, Damir Radić, Stipe Radić, Vicko Raspor, Ivo Škrabalo, Nikola Tanhofer i Slaven Zečević.