‘Muški WC’: VALENTINOVO

Oglas

jerry-kolumnapiše: Jerry A.G.

Nikako se ne mogu oteti dojmu da je zadnjih desetak hiljada godina onog što se zove naša civilizacija potpuno krivo. Kao da je tamo negdje davno krenulo sve nekim bolesnim tokom. Obdaren analitičkim umom proklinje me činjenica da vidim sve što je u pozadini ljudskih djela, a to što vidim su uspjesi civilizacije upogonjene strahom. Ovakva percepcija me svrstava u one koji realnost vide prilično crnom dokazujući da samo budaletine mogu naslijediti Kraljevstvo Božansko. Uokvirili smo svoje postojanje u sitne obrede koji nam drže stvarnost na okupu. Nisam nimalo drukčiji po tom pitanju. I ja se bojim da se moje emocije i misli ne raspuknu, pa skupljam svoju osobnost dobro poznatim sitnicama koje život znače. Iako znam da je moguće da je svaki dan zadnji i da ću na taj dan morati predati sve ono što jesam, trudim se ostati budala kao i svi ostali oko mene.

Dobro vidim da ne postoji nijedan dobar razlog zašto bi naša vrsta trebala obitavati u ovom svemiru osim onog da je dotični samo mračni zatvor u kojem završe samo loši izdanci po nekoj kazni utjelovljujući se u percepciju obitavanja na Zemlji – tom usamljenom planetu u hladnom kozmosu… Udaljeni od veselih Lucasovih galaksija u kojima sve vrvi od života, mi smo osuđeni na ovaj siromašni planet od kojeg ne znamo što bi, pa ga još dodatno uništavamo. A možda je to i način na koji s nama kao kažnjenicima manipuliraju Svemirski oci. Dobiješ, kao pravi parazit, nešto što možeš naizgled uništiti i kad uništiš sve do samog kraja tada to uništi tebe, pa ispočetka. Pravimo se da nam je ovo dom, a zapravo smo od istog tog doma usrani do brade i zbog toga izmišljamo obrede kojima opravdavamo vlastito postojanje na ovom strašnom mjestu. Dan Velikog Mua, Mjesec plodnosti, Noć kad smo našli vatru, Noć kad se na tu vatru opekao mali Juju, Manituovo obnaženje, Dolazak vrhovne Majke, Solsticij, rođendan ovog, rođendan onog, Nove godine, Stare godine, vjenčanja, godišnjice, svi sveci, Dan ustanka i sve ostale slične gluparije… Samo da se nebi bavili potencijalnim načinima kako da odavde odemo ili razlozima kako smo ovdje uopće i zapeli… S obzirom da je muški wc posljednje utočište hrabrih seronja koji mogu nešto prosrat po bilo kojem pitanju, u narednom periodu ću se probati izboriti za pravo čovjeka na život bez sranja i laži. Za početak sam si na pik uzeo jedan od takvih nebuloznih obreda , a to je maderfakin Valentinovo, pa kaže:

Romantika… Koliko se novaca okrenulo na račun nje. Muškarci pokazuju svoje perje u sjaju seksualne selekcije. Kupuju skupe aute, oblače se po zadnjoj modi ne bi li uskovitlali misli neke alfa ženke. Večera na plaži ispod neba obasutog zvijezdama… Mjesec baca sjenu na mirno more…. U daljini se čuju glasovi nekih sretnih ljudi… Vas dvoje sami… S bocom skupog šampanjca u ruci i vesticama prebačenim preko ramena… Trenuci koji ostaju urezani duboko u pamćenje kao prepisani iz nekog holivudskog filma. O kako se taj božanstveni scenarij preklopio baš na vašem pragu! Kakva radost! Koji predivan početak jednog dugotrajnog života kao iz bajke. WRONGGGG!!!!

Zvuk jebene budilice koji nakon pola godine budi iz iluzije. Pa on prdi !!! Kako strašno! On ne reže nokte na nogama pa vas grebe po noći. Kakvo razočarenje… Prošle noći je došao iza dva. Pijan. Užas!!! Proizvodio je neke čudne zvukove u kupaoni kao da se guši. A rekao je da ide s prijateljima na nogomet. Pa to je sport! Kakve veze alkohol ima s tim i zašto kopa nos dok vozi ?

OK, pretjerujem u sranju, ali ipak…. Nevjerojatno je kako u početku veliki postotak ljudi odglumi najbolji oblik sebe. Poslije se ta gluma istopi kao boja sa plakata nekog romantičnog filma koji se davno odigrao. Zar je to ta osoba? Sjeb s kojim se sretne hrpa veza koja započinje svoj put obojen romantikom. Nakon nekog vremena pokušavamo izvući isti onaj feeling s početka kačeći se za obrede koji na prvo oko nešto znače; godišnjice, reunioni i sl. Valentinovo je jedan od njih. Svi osjećamo obvezu da onom drugom u vezi dokažemo da smo još uvijek isti oni koji smo bili na početku svega. Iako je neminovno da se kroz život mijenjamo, mi odabiremo ostati isti oni s početka. Pravimo se da vjerujemo u romantičnu iluziju tjerajući sebe u neki već odavno premalen kalup. Kupujemo poklone, plaćamo večere, putovanja i slično. Jedini tko tu dobija je onaj tko nam to proda. Naša veza nema nikakav benefit od tog preseravanja. No svejedno, mi se držimo ustaljenih obrazaca jer je tako lakše nego nositi glupi izraz lica nakon što smo uvidjeli da smo tako jedan bitan događaj zaboravili.

Pitam se zašto to mora biti tako komplicirano? Zar veza s osobom suprotnog spola ne bi trebala biti sloboda? Sloboda od svih obrazaca. Zar ljubav nije takva? I ako nije tako, da li to uopće onda možemo nazvati ljubavlju. Svi mahnito lete od shopa do shopa kupujući neku besmislenu sitnicu koja će dokazati da nam je stalo. Izmišljotina koja bi trebala biti realnost u ostala 364 dana. Valentinovo je poseban događaj u kojem se slušaju pitke balade i prepušta se maštanju. I sve ima miris trulog američkog sna koji više ni američki tvorovi ne sanjaju. Nježnost koja bi između dvoje ljudi trebala biti modus operandi kroz cijeli njihov život kulminira u takvim glupim danima. Ne pristajem na to!! Kao da je netko odredio da je to dan kad moram voljeti više. Toliko je mediokritetski obojan materijalizmom da se na Valentinovo osjećam kao izgubljen slučaj iako je moje srce kao kuća. Svi ti glupi natpisi na razno raznim suvenirima u obliku srčane mane me tjeraju da pomislim samo jedno; ljubav je 365-etina naših života!!! Sve ostalo je jebeno preživljavanje.

Ali ja sam idiot i pitanja koja imam su jednostavna. Kako se dokazuje ljubav? Poklonom? Da li, ako je to tako, moram kupiti poklon svaki dan ako volim stalno? Imam osjećaj da na taj dan netko brutalno iskorištava moje srce i moje najiskrenije osjećaje prema nekom. Taj dan po defaultu mora biti posebniji i vrijeđa sva ostala 364 dana u mojoj godini ljubavi. Fuck you!! Ne pristajem! Ja sam jebeni ljubavnik i ne treba mi Valentinovo da bi dokazao da volim!! Kao što mi ne treba Božić da bi dokazao da vjerujem. Ta pseudoljubavna sranja želim daleko od sebe. Bljuvanje dostiže vrhunac kad se supermodel kao ultimativna kurva pojavljuje na malom ekranu senzualno govoreći: ” Valentinovo je jednostavno. Momci, dajte i dobit’ ćete!” Da. Valentinovo je jednostavno samo trebam svoju ženu pretvorit u kurvu. I nakon toga trebam pustit’ da još ono malo moje čistoće bude okaljano takvim prljavim i jadnim emotivnoinvalidnim praznikom povodom kojeg će se, između ostalog, organizirati hrpe evenata i koncerata ljubavnih pjesama nebi li se laž uobličila u paketić podnošljivosti i ne bi li se usput (a nije usput jer mi s ove strane zavjese to znamo) okrenuo koji dinar. Što je najgore, vi ćete kao poslušni potrošači kupit’ te dvije skupe karte i odvesti svoju izabranicu na jedan takav događaj. Tamo ćete s njom u zagrljaju pjevati te prekrasne balade dok iz svog đepa vadite novi prsten samo za nju. I kada popularni pjevač pred kraj koncerta vikne: ”Ajmo sada svi ruke u zrak!” njegov će menadžer negdje iza bine tiho promrmljati sebi u bradu: ”Ovo je jebena pljačka…” I što je stvarno najgore nakon svega, vi ćete, iako prevareni, sretni otići kući. Obred je izvršen. Žrtva je prinjeta. Deset hiljada godina i nismo se pomaknuli ni centimetar. Zar stvarno ima smisla da kao vrsta još postojimo? Valentinovo je dokaz da NE.

Ček dis aut