O disanju – „Pluća“, Teatar EXIT/GK Sisak

Oglas
Foto: Miroslav Arbutina

Pluća. Disanje planeta, ekologija, globalno zatopljenje, zagađenje, ugljikov otisak… O svemu tome valja razmišljati, kako to nazvaše, politički korektno. Zar ne? Upute o tome što jest, a što nije PK – ne samo u ekološkoj domeni – plasirane su u javnosti već dosta dugo, a običan, tzv. mali čovjek, ima dovoljno prostora do o njima mozga sam, svojom glavom, po vlastitu nahođenju, dok god rezultat razmišljanja bude sukladan postavljenim određenjima.

Pluća. Disanje vlastitoga ja. Samostalno ili u zajedništvu s onima kojima nas vuče unutarnji zov, sa srodnim dušama, dragom čeljadi uz koju se osjećamo svoji, slobodni, a pripadni.

Pluća. Disanje novoga bića, novoga života.

Foto: Miroslav Arbutina

Teme su to i motivi o kojima se govori u „Plućima“ (Lungs) britanskog dramatičara Duncana Macmillana, izvorno napisanima 2011. za Macmillanova umjetničkog boravišta u Studio Theateru, u Washingtonu, DC, u SAD-u, i nagrađenima u kategoriji najbolje nove drame na dodjeli priznanja Off West End Awards te CBS-ovom Nagradom za iznimnu dramu (Outstanding Award). U nas su „Pluća“ postavljena u koprodukciji Teatra EXIT i GK Sisak, u prijevodu Lade Silađin i režiji Aide Bukvić, sa sisačkom i zagrebačkom premijerom koncem studenog 2016. Na Festivalu regionalnih kazališta Prolog, u Sisku, „Pluća“ su istog mjeseca  nagrađena nagradom publike za najbolju predstavu u cjelini.

U postavu Aide Bukvić, ispod razgovora neimenovanih protagonista o navedenome, kao temeljna se nit možda oblikuje ona o prolaznosti, a kao temeljna priča, ona više-manje klasično ljubavna. Posrijedi su, dakle,vječne, bezbroj puta obrađene, no ipak vazda intrigantne teme, naravno onda kada im se ne pristupa klišejizirano nego, kao ovom prigodom, u pomno odmjerenom ravnovjesju očekivanog i neočekivanog, poznatog i manje poznatog, odmah prepoznatljivog i prepoznatljivog viđenog kosimice, kroz netipičnu optiku.

Kosturna priča je jednostavna. Ona i On pomisle da bi sretnu i skladnu vezu mogli zaokružiti trećim članom, djetetom. Ipak – da ili ne? Odgovornost odluke je velika. Dvojbe, rasprave, razumijevanje, nerazumijevanje, nesporazumi, udarci sudbine, ponos, prenagljene reakcije, pogrešni koraci, nesigurnost, zagledanje u sebe…

Dijalog je nezaustavljiv, izmjene scena su brze, tempo ne zastajkuje. Kostimske, scenografske i svjetlosne promjene su minimalne, glazbena ojačanja malobrojna i malne neprimjetna, no prigušenost rečenoga itekako je djelotvorna. Sažimanje, međutim, ne osiromašuje, nego nudi puno, pravo kazalište koje pametno, promišljeno i s osjećajem igra svim raspoloživim oruđima, koristeći, dakako, i najkazališnije sredstvo izražajne komunikacije i čarolije, stilizaciju realnosti, odnosno spremnost publike da prepozna i dogradi naznačeno. Je li važno stvarno vidjeti, tj. izraditi trudnički trbuh noseće protagonistice ili je sve jednako uvjerljivo, ako ne i uvjerljivije i bez takvog kostimsko-protetičkog dodatka, čime je, de facto, razlučeno bitno od nebitnoga? Taj primjer navodimo kao lako opisiv i shvatljiv, a sva su „Pluća“  ispletena suptilnim inačicama tog principa.

Foto: Miroslav Arbutina

Uz ustrajno inzistiranje na tihom dinamizmu i iznimno vješto, a posve nenametljivo izbjegavanje gubljenje vremena, cjelina ponajprije zrači nježnošću, blagošću, toplinom, mekoćom koja može razgaliti, dirnuti, ganuti, bez tipičnih manipulacijskih poteza.

Ne zanemarujući važan i maštovit potporni scenografsko-kostimografsko-svjetlosno-glazbeni doprinos (navedimo ovdje njihove autore: Miljenko Sekulić, Daniela Gotal Grgurač, Marino Frankola, Willem Miličević), valja izreći i najočitije, tj. da glavninu doživljaja i emocija nose i pružaju dvoje glumaca, Jadranka Đokić kao ekspresivniji i Amar Bukvić kao suzdržaniji dio para, oboje, čini nam se, baš takvi kakvi u ovom čitanju – bitno različitom od onoga berlinske  Schaubühne am Lehniner Platz, koju smo imali prigodu vidjeti na prošlogodišnjem Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu – trebaju biti.

„Pluća“ rese sklad, time i ljepota, kao i (naizgledna) jednostavnost, od one vrste koja nas može nagnati na zavaravajuću pomisao da to može svatko, a koja je pouzdan svjedok toga da su se postavljači predstave izvrsno razumjeli s predloškom.

(Teatar EXIT, Zagreb, 27. siječnja 2017.)

Janko Heidl / Mixer.hr, 30.01.2017.

Oglas