Paradise Lost: Nostalgija došla na svoje energičnim nastupom gothic-metal velikana u Vintange Industrial Baru

paradise-lost1piše: Božidar Kukavica
foto: Helena Šarić

Kako započeti osvrt na ovakav koncert, koji me ostavio u potpunosti ispunjenoga, i vratio u stare dane za kojima je vladala nepremostiva nostalgija, jer dani doom /death era Paradise Losta s kojom su i započeli kao pioniri gothic metala je davno završila. Doom sa Shades Of God (1992.) , te fragmenti dooma koji se još mogu čuti na albumu koji ih je gurnuo u heavy metal elitu, Icon (1993.), jedan od ponajboljih albuma u općenito ovoj vrsti metala. Na svu sreću starih fanova, a i novih koji vole razdoblje prve polovice 90-ih, svi smo došli na svoje, jer neosporno vladajući svim podvrstama metala pa čak i synth popa( Host) iz 1999., i povratka na gothic metal, svi su se potajno nadali da će Nick pustiti daj death growl, koji nije pjevao negdje punih 23 godine. No, kasnije o cijelom koncertu ovog metal fenomena.

Započnimo sa samom predgrupom, zvanom Lucifer. Dolazeći na koncert, naravno da nisam očekivao ništa posebno, jer inače predgrupe nikad ne ispadnu dostojne onoga što slijedi,vrlo rijetko ispravnije je reći. Iako je možda to bila slučajnost i ovdje, ne možemo osporiti kvalitetu ovog benda , jer prvenstveno, nemaju apsolutno nikakvih dodirnih točaka sa glavnim bendom večeri, a bome su zanjihali i najtvrdokornije metalce. Zašto? Prvenstveno, Lucifer je bend koji je nastao nakon raspada bend The Oath pjevačice Johanne Sedonis ( navodno i djevojke prvog vokala Napalm Deatha (Lee Dorian) koji sada je glavna i vodeća ruka te vokal benda Cathedral.

Na pepelu benda The Oath koji je bio heavy orijentiran s dosta utjecaja NWOBHM, Lucifer je malo više baziran na „ sabbathovskim“ riffovima, pa čak i efektima na pedali koji su više „ crunchy“ i boli u uho ali na jako slušljiv i energetičan način. Uz vrhunskog gitarista, tu se isticao basist koji kao da je ispao iz 70-ih svojom pojavom, zvonastim hlačama, širokim rukavima u potpunom hippie stilu. Za Johannu možemo reći sljedeće. Lijepa, karizmatična Njemica, predivnog vokala, nježnog a snažnog iako su se riječi teže razabirale; ipak je ozvučenje bilo namješteno za bend večeri, ali svojom pojavom, okultne pjevačice duge plave kose, u crnim čizmama, crnim kožnim pripijenom hlačama , majici i svilenkastoj vrsti kimona, izgledala je kao okultna svećenica, a pogled i pokreti dok je izvodila svoje tekstove i uobličavala ih u melodije, ta mimika je doslovce izgledala kao propovijedanje, širenje ruku, kao da gledamo „mračnu svećenicu“ u potpunosti, te bi za vrijeme sola zaplesala okrećući leđa publici zavodljivo plešući. Dok je pjevala, i u stankama kad bi riffovi došli na red, kao da se žena pretvorila u potpuno drugo biće s ozbiljnim pogledom u prostor pored sebe zaboravljajući da je na pozornici. Dakle, zbog navedene pojave dovoljno je reći da su se muškarci s barskih sjedalica već premjestili ispred pozornice. Agresivni riffovi, brze pjesme, propovjednička, zavodnička pojava i banganje plavokose Njemice oduševilo je prisutne svojim stoner rockom, već spomenutim „sabbathovskim riffovima. Unatoč činjenici da sam prepoznao nekoliko Ozzy-era Black Sabbath riffova ( tipa Chldren of The Grave), pjesme koja se zove Sabbath, te pjesme koja je najavljena kao pjesma o kokainu (prisjetimo se Snowblind Black Sabbatha) ne može im se zamjeriti. Ljudi sviraju ono što vole i bili su jako dobri u tome.

Sad kad smo u potpunosti razjasnili okolnosti vezane uz Lucifer bend, možemo prijeći na glavni bend večeri, bend zbog kojeg su svi došli, bend koji se reinkarnirao s novim albumom, dobio nagradu za album godine, vratio se u doba ne samo doom nego death /doom metala, ne uključujući prvi album koji je čisti death metal , naravno time mislim na album prvijenac Lost Paradise iz 1990. godine koji se ni njima samima više niti izvodi niti vjerojatno sluša jer ipak su to ljudi u godinama s ozbiljnijim stavovima i pristupom glazbi i ne žele slušati svoje „opake „ tekstove kada su imali 17, a i jednostavno prvi album je takav kakav je, čistokrvni grindcore i death metalci će taj album dizati na pijedestal, dok sam bend niti ne spominje više taj album. Njima je u žilama ipak ostao drugi album po redu, album Gothic (1991,) koji je definirao njihov zvuk, death vokali su tu još bili prisutni, ali melodije razrađenije i ženski vokal prvi put ubačen u jedan metal bend te vrste , death /doom/, i s tim albumom su započeli veliku promjenu i utabali sebi put kao gothic metal pionirima. Naravno, ta pjesma nosi naziv albuma – Gothic. Sami su izjavili da su u to vrijeme slušali dosta današnju instituciju od benda u kojoj je samo ostao mainman, frontmen, pjevač, tekstopisac Andy Eldrich, sarkastični engleski poliglota koji privatni život čuva kao zmija noge,a album nje izbacio od davne 1991. U to vrijeme uz Paradise Lost su djelovala još dva benda koja se smatraju „svetim trojstvom“ doom metal scene u Engleskoj ; Anathema i My Dying Bride, od kojih su najveće promjene zvuka prošli upravo Paradise Lost i Anathema. My Dying Bride se uvijek držao svoje isprobane formule, koja im je očito uvijek i odgovarala, zato i imaju veliku bazu pravovjernih fanova..

paradise-lost2Dakle, bend nakon što tonci namještaju tracklist, svakom članu posebno, kojeg sam se i sam dokopao na kraju koncerta, naštimavajući gitare, a atmosfera se samo „nabrijalavala“ i ljudi se stiskali u prve redove, polagano dolazi na pozornicu,a moja malenkost naravno da je došla u prvi red, pa sam bio tik do samog Grega Mackintosha.

Nakon što je pušten dim, atmosfera se zamračila, za razliku od Lucifera, koji su pod čistim svjetlom morali pjevati, te na pozornicu stupa Greg sa svojom tek možda koju godinu starom pojavom, mislim na dreadlockse, za njime dolaze basist Steve Edmondson, standardno obojane plave kose, zatim „najsimpatičniji“ i nekad čovjek s najnižom masom tijela u bedu duge kose, sada malo oteži momak čija kosa je nestala, ali mlatara glavom i uživljen je u svaku pjesmu kao da je svira po prvi put, ritam gitarist Aaron Aedy, za njima finalna pojava, pravi britanski sarkastični, humoristični ,ali i čovjek koji piše nevjerojatno mračne i tamne tekstove, suprotno onim okultnima iz benda Lucifer, više o tamnoj strani čovjekovog duha, mentalnih borbi te dešperaciji pa nerijetko i zlostavljanju. Jedino što me iznenadio, je3st mlada pojava novog bubnjara,jer im je bubnjar sa zadnja dva albuma( bubnjari su jedini članovi koje mijenjaju u bendu) , Adrian Erlandsson (At The Gates, Cradle Of Filth,The haunted…) otišao iz benda. Bez puno riječi, počinje pjesmom s novog albuma kojim su se vratili death /doom krojenima u potpunosti, No Hope In Sight. Kakva pjesma, i kakav uvod, pravi žestoki Nickov growl , a bez imalo naprezanja, čovjek jednostavno vlada svojim death growl vokalom bez ikakvog napora. Ljudi već viču i skandiraju na prvoj pjesmi, neki sa šakama u zraku, neki „horn“ znakovima, pjevajući, urlajući u ekstazi zida zvuka , pojave cijelog benda u crnini, ali elegantnoj, dok se crveno i modro plavo svjetlo izmjenjuju. Dok između pjesama se upali ono glavno kad Nick „provali“ pokoju šalu i nastavi. Čovjek jednostavno zna kad se treba šaliti a kada se treba uživjeti, mislim da je to već prirodno.

Druga po redu dolazi Widow, isto iz death/ doom faze na koju opet ljudi reagiraju ovacijama, jer te se pjesme nisu jako dugo čule u njihovom repertoaru, jer dugo doom nisu niti pjevali niti izvodili,a Nick nije davao niti tračka nade konstantno se orijentirajući čistim vokalnim dionicama. Dovoljno govori elektronički „blesimetar“ ispred, na koji bi Nick rijetko kad pogledao, ali neka ga za svaki slučaj, što je sigurno, sigurno je.

Slijedi spomenuta Gothic, ljudi bangaju, viču, mlataraju glavama dok žene jednostavno zabezeknuto gledaju to uživljenje već ljudi u godinama. Ne zna se ko je u većoj ekstazi, fanovi ili bend. Greg mlatara dreadovima kao lud, diže gitaru, solira, radi „tapping“, Nick naginje mikrofonski stalak dok se i sam saginje, kose više nema iako ju je nakon prvotnje duge kose na početku karijere bio ošišao, po opet pustio, te na kraju ošišao i pustio popriličnu bradu s kojom izgleda vrlo markantno, mora se priznati, pravi kameleon heavy metala, dok Aron cijelim tijelom se trza, uživa, banga bez kose za koju je u dokumentarcu „Over The Madness“ kad je gotovo cijeli bend puštao kosu, na pitanje zašto on ne pusti odgovorio humoristično da mu ne bi štetilo malo kose, ali da je taj „voz prošao“, a kose nema.

Slijedi pjesma Erased, jedna od rijetkih koje nisu uključivale death vokale niti doom atmosferu nego electro gothic metal, kojim su se 2001. počeli nakon Host abuma i Believe In Nothing (za vrijeme kojih ,kako su sami izjavili,bili na propisani lijekovima zbog određenih obiteljskih situacija, Greg čak govori da taj album za njega ne postoji zbog produkcije i načina snimanja) , počeli vraćati gothic metalu i izazvali opće oduševljenje i u vrijeme albuma Symbol Of Life, a ovaj put samom pjesmom i nasnimjenim ženskim vokalom. Mlađa publika je u potpunosti „odlijepila „ na ovu stvar, a ne mogu reći da i starija nije. Ipak je to veliki hit nakon dugo vremena, još nakon Say Just Words sa One Second albuma iz 1997.godine.

Na nju se odmah nastavlja Praise Lamentet Shade sa In Requiem (2007.) albuma kojim su se u potpunosti vratili gothic metalu i težim riffovima, a tako i hrapavijim vokalima nakon dugo vremena. Ovaj album ostaje poznat kao potpuni povratak i odmicanje od elektronike kako bi se nastavilo s albumom Faith Divides Us – Death Unites Us iz 2009. gdje se vraća doom postepeno, kao i na albumu poslije njega Tragic Idolu (2012), neopravdano zaobiđenim na koncertu gdje stvarno ima pjesama koje su novi favoriti, tipa Fear Of Impending hell, Honesty In Death, nevjerojatni albumom koji je dosegao vrlo visoke kritičke osvrte diljem metal scene.

Victicm Of The Past je odlična stvar s izmjenjivanjem clean i death vokala s novog album The Plague Within , koju je Nick najavio: „Ovo je pjesma s novog albuma, moramo ga predstavljati, pa kome je dosadno i ne sviđa mu se, tamo je bar, ja ću vam platiti cugu, samo na moje ime, čime je izazvao opći osmjeh“. Oprašili su je nakon „šale u pošalice“, a su ljudi bili u potpunom zanosu kao da te pjesme znaju već najmanje 15-ak godina. Album je pun pogodak.

Uvod na klavijaturama nagovještava uvodnu pjesmu s njihovog najuspješnijeg i ujedno najpriznatijeg albuma u karijeri, Draconian Times. Tu se nema što reći, publika u ekstazi, bend u ekstazi. Kratki povratak na tu fazu benda iz 1995.godine koji su u prijašnjim posjetima Hrvatskoj više svirali, jer je to ipak bio presjek karijere. Ovaj put su taj album samo nakratko posjetili ovom pjesmom. Ipak se moraju reklamirati stariji albumi jer je i novi The Plague Within u tom stilu. Navodno ih je na taj povratnički put vratila okolnost što je Greg osnovao death /doom/extreme metal supergrupu, valjda kao ispušni venti nakon što mu je otac preminuo od raka pluća 2009.godine, a Nick pozvan da pjeva u death metal super grupi Bloodbath, da zamjeni prošlog vokala Mikael Åkerfeldt (Opeth) kojeg je već jednom zamijenio vokal Hypocrisyja i Paina, Peter Tägtgren. Tako su se očito Gregu i Nicku putevi križali i rezultiralo je ovim remek djelom.

Nakon kratke stanke da Nick namjesti monitore, opet se šali i „baca foru „ da je opet posrijedi šank i ako je ikome dosadno da slobodno idu jer sijedi najbrža pjesma u karijeri, i nakon toga najsporija pjesma u karijeri. Pa kad to završi da se vrate.

Tada počinje usporeno Flesh From Bone, da bi eskalirala u brze Gregove istrzaje i speed metal doslovce s Nickvim growlanjem, par minuta i gotovo, ostavljajući svih u šoku što se upravo desilo, jesu li ovo stvarno ljudi u godinama i što se zbiva, upravo su napravili tornado na pozornici.

Uslijedila je najsporija doom pjesma u karijeri na koju su se judi samo mogli njihati i baciti kosu naprijed, naravno oni koji je imaju, pa čekati par sekundi da je vrate nazad, čista suprotnost prethodnoj gdje su svi dobili vjerojatno trzajne ozljede vrata. Pjesma je genijalna, Nick s užitkom pušta svoj growl dugo i razvlačeći ga da čak dolazi do malo višeg dijela growlanja da je malo počeo podsjećati i na black metal. Kad je pjesma završila a publika se umirila, Nick je čisto izravno rekao (ovo ću morati citirati na engleskom jeziku): „Yeah, I know, that was one miserable song indeed, but.. here comes one more mainstreem, pop or however you call it“. Dakle najavio pop pjesmu i počne jedan od najvećih hitova, tj. prvi hit u karijeri daleko od popa, doom sa albuma Shades Of God, As I Die, naravno na oduševljenje publike. Nick stavlja nogu na monitor i mikrofon prema publici koja u glas viče i pjeva uvodne riječi pjesme. Oduševljenje, već sve prepuno znoja, težeg zraka, ali nitko ne želi da koncert završi, dok Nick na vrh stalaže vješa stalak od mikrofona koji je kasnije pao, domalo ga nije zahvatio po licu, ali on ga je samo flegmatično digao.
Slijedeća je bila Requiewm s spomenutog genijalnog In Requiem albuma, koja na albumu ima najteže heavy riffove, a također i melodične dionice, pa tako i hipnotizirajuće klavijature.
Nakon toga zahvala publici i slijedi odlazak u backstage. Naravno da se zna da to nije kraj, ali ljudi iz poštovanja viču „We Want More!“. Nakon kratkog izlazaka tonskih majstora, momci se vraćaju na binu i „praše“ tri pjesme za redom. Return To The Sun s novog albuma koja je prihvaćen,a što reći, genijalno kao i sve ostale s novog albuma kojemu je očito suđeno da je postao klasikom a tek je izašao. Slijedi Faith Divides Us sa istoimenog albuma. Tu su pjesmu apsolutno svi pjevali, a Greg je po izgledu na licu i dizanju Fying V standardnog modela bio više nego uživljen. Mračna pjesma s laganim dijelovima melankoličnim te dirljivim snažnim refrenom koji udara ravno u prsa. Nakon nje još jedna s novog albuma “ An Eternity Of Lies“ gdje se Nick malo i poigravao sa death vokalima, zezajući se, ali opet ozbiljnim pristupom kad treba ozbiljno.

I za kraj. Pretpostavljao sam, i moje pretpostavke se ispostavile točnima, “Say Just words“. A što reći, kao što pjesma kaže, to bi bile samo riječi. Najpoznatija pjesma u karijeri, s One Second albuma kada su počeli eksperimentirati s elektronikom,približena i širim masama. Zadnji atomi snage u svima, a koncert završava nakon nekih sat i malo više od 20 minuta. Ali sasvim dovoljno. Nitko se nije potužio. Jedina šteta je što nisu svirane True Belief sa Icona i Embers Fire. Da su bile još te dvije, album bi dobio čistu desetku, a ovako moram oduzeti taj mali bod, iako subjektivno, jer se novi album mora približiti publici, a bend ima četrnaest albuma, svaki bolji od prethodnog, pa neka čovjek bude pametan i odluči se koju će još odsvirati. Zadovoljan ,umoran, idem prema izlazu, kad gle iznenađenje. Za stolom sjedi Johanna Sedonis (Lucifer) s kojom se rukujem, pričam malo o glazbi i kako mi se svidio nastup, otvoreno govoreći da je dosta Black Sabbath utjecaja i okultne tematike na što ona kima glavom i odgovara, naravno, i za razliku od one zavodljive karizmatične osobe, oštroga zamišljenog pogleda nailazim na pjegavu ženicu jako dobre volje i „opalio“ jednu sličicu gdje se morala popeti na stolac govoreći „My Gosh, You’re Tall“. Nasuprot nje je bio basist za kojeg sam joj rekao da ne želim da bude ljubomoran pa je i jedna sličica s njima „pala“ Sretni i zadovoljni izlazimo vani, potpuno ispunjeni, osobito ja koji sam jedan od onih fanatika koji imaju sve originale benda. Energija izbačena i hiperaktivnost smanjena. Miran nakon izvrsnog koncerta se udaljavam od Vintage Bara.

Ček dis aut