Recenzija: Diskodelija – “Crvotočina”

diskodelija-crvotočinapiše: Goran Božić

Album prekratko traje! Kratko i jasno. Zbilja, radi se o nekih petnaestak minuta materijala podijeljenih u sedam skladbi.

Ipak, to nisu obične skladbe, to su remek djela iz radionice ovih Šibenčana. Stoga samo mala zamjerka povezana s minutažom samog CD-a. Ne bih želio biti patetičan, ali moram nabaciti usporedbu s Bajaderom. Nestane u trenutku, taman kada je najslađe, i naravno, nikako se zasititi. No, Marko Vulatin (vokal i bas girara); Ivo Grubišić (gitara); Radoslav Krstinić (bubnjevi) i Magdalena Bašljan (klavijature) nikako ne zvuče slatko, dapače. Već “Bomba” koja otvara ovaj album, započinje nevjerojatno žestokom distorzijom na koju se nadovezuje odličan bas te moćni bubnjevi.

Za cjelokupno trajanje trajanje Crvotočine prilično izdašna petominutna stvar u kojoj se ne forsira vokal već jedan jako dobar stil koji su momci i djevojka pronijeli kroz cijeli CD. No kada isfuraju stihove, isfuraju štoriju do srži. Bez puno filozofiranja, oštro poput žileta : “sreća nam ponovo klizi kroz prste, opet krivo vidimo vrste, i dalje želimo postati čisti, vrijeme je novo, ljudi su isti, kao da sve to već vidjeli nismo, tako drugačije, a opet isto, odgovor leži u našoj dubini, suprotni predznak staroj suštini, meteori padaju, život teče, ni prije nije stao pa ni sada neće, lake ideje, riječi teške, nova djeca, stare greške” riječi su pete stvari s albuma.

Inače ne volim uspoređivati bendove, stilove, pravce i podpravce, ali ovaj put ne mogu odoljeti. “Mi”, koja i donosi navedeni tekst, upravo podsjeća na Partibrejkerse, lirični minimalizam koji izražava suštinu i točka. Zato fenomenalno zvuči: “lake ideje, riječi teške”. Ne živimo li upravo danas u takvom svijetu?

Malo ću premotati unazad i vratiti se na “Raspali”, odličan trominutni instrumental koja, meni osobno, dočarava atmosferu putovanja. Bubnjevi podsjećaju na sve one prometne znakove koji vas udaraju velikom brzinom, a glavna gitaristička linija je predivna kao što su predivni svi oni krajolici na jednom dobrom tripu. Poslušajte obavezno ovu stvar u vlaku ili automobilu na autocesti, siguran sam da nećete požaliti.

Najveće je iznenađenje albuma, njegova četvrta stvar “Boka” sa svojim snenim introm. Lagani bubnjevi, još lakša gitara, a onda rez, distorzija, bubnjevi frenetično udaraju, bas gitara izvrsna. Ponovo zatišje, a onda gotovo shizofreni vrhunac s vokalom bez teksta. Fantastično!

Cijela priča završava alter-ljubavnom, gotovo hladnom “Samo”. Iako ulazimo u sunčaniji dio godine, Šibenčani su me dobro prebacili na zimsko računanje vremena spomenom na hladan beton, hladnu kavu, hladan grad…

Post-punk; Post-rock; Alter-rock; Psihodelija… Svrstavaju Diskodeliju u razne kategorije. Ne volim lijepiti etikete, ali volim pohvaliti jako, jako dobar album. Svaka čast!

Uz cijelu priču će me vjerujem dugo, dugo vremena vezati anegdota u vezi sa samim coverom albuma, kojeg sam primio zahvaljujući dragim ljudima iz Dancing Bear-a, pod čijom je etketom “Crvotočina” i objavljena. Vidjevši velikim slovima ispisan naziv benda, očev umirovljenički mozak je to pretvorio u :”Disko Delija”, i pita on:”Što si to dobio nekog srbijanskog DJ-a?”. Odgovorih:”Ne stari, ekipa je iz Šibenika i ma kakva elektronika ovo je nešto puno, puno kvalitetnije!”